Bio sam za Novu godinu u Budimpešti i nećete vjerovati šta mi se dogodilo (FOTO) (VIDEO nema) dio drugi

Posted on 8 Januara, 2016

Prva stvar koja nas je fascinirala po dolasku u Budimpeštu bilo je saznanje da je kurs Forinte vezan za kurs novca iz Monopola. Preskordiciju odnosno predosećanje budućeg događaja da ćemo za jedan Euro dobiti preko tri stotine “mađarica” zaista nismo imali. U poređenju sa Forintom čak i bijedni Dinar djeluje kao Schwarzenegger naspram Milanka Mihajlice na takmičenju u body buildingu.

Nakon razgledanja najužeg centra grada odlučili smo se da jednom za svagda riješimo dilemu staru koliko i samo čovječanstvo – Ko je bolji, McDonalds ili Burger King? Odgovor je – dramatična muzika – još malo dramatične muzike – Burger King. I nije bilo čak ni neizvjesno. Nema na čemu. Služimo narodu.*

*Napomena: ovaj blogpost nije sponzorisan.

Oko podneva smo se smjestili u hotel. I da sam imao puno veće standarde, bio bih prezadovoljan, a budući da sam sirotinja navikla na “vrhunske smještaje” koji bi predstavljali sobu metar sa metar ili štalu, mom oduševljenju nije bilo kraja. Osim klime, wifi-a, superudobnog ogromnog kreveta i još milion gotivnih stvarčica, dočekao nas je i televizor sa oko 500 kanala. Naravno, ništa ne može u životu biti savršeno pa ni ovo. Većina kanala bili su mađarski, turski, njemački i kineski, dakle nama neukima negledljivi. VH1 nam je bio skremblovan, pa nam je preostalo samo da uživamo u čarima biatlona na Eurosportu. U ponudi je bio i pozamašan broj erotskih i porno kanala, ali njemačke 60+ domaćice nisu bile naš cup of tea.

Popodne je bilo rezervisano za krstarenje Dunavom. Bili smo poprilično skeptični povodom te avanture, ali nas je Surovi Profesionalac ubijedio u ispravnost tog izbora. “Plovio sam nebrojeno puta svim svjetskim rijekama, čak i u Egiptu, ali Dunav, Dunav je nešto posebno.” kazivao je on. I nije pogriješio. Bilo je više nego ugodno ploviti i posmatrati sva ona silna arhitektonska čuda koja svijetle sa lijeve i desne obale. Neka žena nam je objašnjavala šta je šta, ali priznaću da je nisam baš pohvatao, da li zbog toga što sam previše bio skoncentrisan da sve to okom zabilježim pa sam isključio čulo sluha ili što sam već pošteno zavirio u čašu šampanjca koji smo dobili, ne mogu sa sigurnošću da tvrdim. Ostatak ekipe s broda se fokusirao na selfije i nadglasavanje nekim glupim pričama, pa je propustio da na pravi način uživa u ovim divnom iskustvu, što me po ko zna koji put podsjetilo na činjenicu da narod nema pojma ni o čemu.

Krstarenje je završilo oko 18 časova i imali smo ponudu da ostanemo u gradu sve do nekih 3 ujutru kada bi bus došao po nas i vratio nas u hotel ili da se gradskim prevozom vratimo sada i odmorimo, pa ponovo u grad tamo oko 21:30. Svi smo se složili da nam više odgovara druga opcija. Ipak, prije povratka u hotel odlučili smo da isprobamo neke od specijaliteta u Budimpeštanskom Zimzogradu, ako ga tako mogu nazvati. Krkali smo po kobasicu veličine Dolpha Lundgrena  i popili po kuvano vino. To zadovoljstvo je koštalo, s obzirom da sve nalazi na ulici, paprenih 20 eura ili otprilike 17 milijardi forinti, ali lagao bih kad bih rekao da nije vrijedilo. “Lepo je ko bog” da parafraziram Karleušu.

S obzirom da nam se hotel nalazio negdje u okolini Požarevca, da bismo stigli do njega morali smo ići tramvajem, pa izmijenjati tri linije metroa i konačno na još jedan tramvaj. Budući da nas je bilo milion nikome nije padalo na pamet da kupuje kartu, pa je Surovi Profesionalac iskoristio priliku da još jednom demonstrira svoj neporecivi šarm i vrhunski smisao za humor uz, nema dileme, foru godine “Volim ovu Budimpeštu jer ima najjeftiniji gradski prevoz u Evropi”. Šta reći osim – srpski Louis CK.

Temperatura je drastično padala, a i put se poprilično odužio, tako da smo skontali da nam se ne isplati vraćati i mrznuti u gradu i da ćemo Novu godinu dočekati na “privatnoj žurci” u hotelskoj sobi uz hitove Marine Visković sa Youtube-a. Pored jedne od stanica na kojoj smo čekali bus spazili smo prodavnicu koja radi i tu nakupovali piva i slanih zanimacija.

Kada smo stigli u hotel skapirali smo da je pivo bezalkoholno, a čips onaj neki bezveznjak sa ukusom slanine. Otprilike tada nam je i gospodin umor zakucao na vrata, pa je i scenario po kojem novu godinu dočekujemo u carstvu snova bio napisan. Probudio sam se u četiri minuta prije ponoči, pogledao na sat i samo se okrenuo na drugu stranu. Honest trailer mog života u 2016, vaistinu. Objekitvno posmatrajući – najbolje dočekana nova godina ikad!

Kraj drugog dijela.