Kucamo na vrata zaboravljenih asova: NBA na OBN-u

Noćas je počela nova sezona najobičnijeg cirkusa sa nadrogiranim crncima ispranog mozga gdje se ne igraju odbrane, pod uslovom da se odazivate na ime Vlade Đurović ili da ste potpuni degenerik (napomena: prvo ne mora da isključuje drugo), odnosno najbolja košarka, poezija u pokretu i najkvalitetnija zabava sa one strane Anđusovih monologa ako ste urednik ovih redova ili čovjek sa iole funkcionalnim čulom vida i moždanim ćelijama (napomena: prvo ne mora da uključuje drugo). Dakle, ima li boljeg trenutka da se prisjetimo najslavnijih dana NBA lige? Naravno, ne govorim o vremenu kada je Chamberlain duboko penetrirao on and off the court, niti o vremenu Magic-Bird rivalstva, ni o Jordanovom carstvu ili vremenu kada je Peđa Drobnjak snimao reklame dostojne restorana Buca u kojem se dobro ruca, a Darko Miličić bio slavljenički tompus. Govorim o vremenu kada je ničim izazvana, najkvalitetnija košarka sletila u programsku šemu OBN televizije.

Bila je to jesen gospodnja 2006. kada sam radeći ono što najbolje znam (sumanuto šaltajući kanali i krkajući rebrasti xxl čips) ostao zatečen jer sam naletio na direktan prenos meča između tada mrtvog Houstona i nimalo više živih Clippersa. Čekaj stani (mali Đogani), otkud sad ovo? NBA na OBN-u? Da nije san? Nije bio. Kasnije će se ispostaviti da je bila noćna mora, ali o tome više u nastavku. Malo je reći da sam bio oduševljen, nakon što je B92 sunovratom Divčevih i Stojakovićevih Kingsa batalio NBA, a samim tim i ATV krađu prenosa od njih, “leteći cirkus” se mogao “pratiti” samo putem rezultata na HRT-ovom teletekstu, tako da je ovaj iznenadni OBN-ov poklon na mene djelovao kao godišnja zaliha viagre na Hugh Hefnera. Istina, početni entuzijazam je brzo splasnuo kada je postalo jasno da ovi pilićari nemaju ambiciju za neki ozbiljniji projekat, već su se zadovoljili onim paketom od četiri i po marke, tj. prenosom jedne utakmice sedmično, konstantno vrteći pet istih ekipa u tradicionalnom evropskom terminu nedeljom od 21:30. Ipak, ono po čemu će OBN-ova NBA odiseja ostati upamćena je čuveni komentatorski trojac Mirza Vilić-Edin Avdić-Adis Hadžić.

Mirza Vilić, riječnikom Dejana Anđusa, čovjek koji ne zna ništa ni o čemu. O košarci pogotovo. Ko li bi njemu uopšte dao da bude komentator? Odgovor je najočigledniji mogući, dao je sam sebi. Bio je u to vrijeme urednik, pa je neskromno sebi dodijelio da se ekskluziviše po NBA ligi, te putuje na All-star vikende i finala. Domaćinski, što bi rekli. Mirzino komentarisanje je najlakše uporediti sa vađenjem zuba na živo. Mučio se da prepozna igrače, a i one koje bi prepoznao uglavnom bi nazvao imenom koje nije njihovo, tako je npr. Amare Stoudemire bio Stodenmajer, Lebron James je postao Elbiđi, a Kevin Garnett KejĐej. Mirza će ostati upamćen i po tome što nikad nije upotrebio riječ “time-out” već je koristio njen “sinonim” – “marketing”. Tadašnjeg republikanskog kandidata za predsjednika Johna McCainea je krstio kao senatora Texasa umjesto Arizone (iako je ovaj viđen baš na utakmici Phoenix Sunsa koji su znate i sami iz koje savezne države) ali to mu je otprilike najmanji gaf, no meni je nekako ostao u sjećanju. Mirza je nogobulj sa OBN-a popio početkom 2009. godine, a nepunih pola godine kasnije istu sudbinu je doživjela i sama NBA liga. Ništa bez Mirze. Iako je zdrava logika nametala zaključak da Mirza nikad više ne bi trebao pronaći zaposlenje, ipak su drugarsko-rodbinske veze ovde jače od svega. Mirza danas radi na Arenasportu, triput pogađajte zahvaljujući kome. Baš je nedavno vodio “uživo studio” sa utakmice ABA lige Igokea-Partizan, te je u poluvremenu utakmice pomoćnom treneru Igokee Milutinu Latinčiću postavio pitanje vrijedno najprestižnijih novinarskih nagrada “Gubite. Šta je reći?”.

Edin Avdić, danas bez ikakve dileme, najbolji sportski komentator na ovim prostorima. Prava riznica košarkaškog znanja, elokventan, duhovit, ne smara glupim statistikama, pun insajd informacija ali ne pretjeruje sa trivijama, bukvalno kao da je u kakvoj supernaprednoj labaratoriji pravljen idealan komentator i potpuno netipičan za naše područje gdje smo navikli da se komentatorskim poslom bave ljudi slični onom iz prethodnog pasusa. Međutim, nije Edin oduvijek bio takav, te je i on morao, žargonski rečeno, preležati neke dječije bolesti a to smo imali priliku vidjeti, odnosno čuti, baš u prenosima na OBN-u. Tada još uvijek mlad i nedokazan, imao je pretjeranu potrebu da demonstrira svima svoje ogromno znanje, te su mu prečesto rečenice obilovale Princeton offensima, UCLA cutovima, odnosno stručnim spremama tetki P.J.Browna i porodičnim stablom D.J.Mbenge, te je prečesto upadao u riječi svojim sukomentatorima (što s obzirom ko su oni bili, teško da mu se može i uzeti za zlo) i pričao kao navijen, i kada treba i kada ne treba. Ipak, i tada se mnogo moglo naučiti iz Edinovih riječi i svako njegovo javljanje je bilo kao otvaranje portala za put u središte Mense u poređenju sa svim ostalim komentatorima. Danas nas uveseljava prenosima na Areni, kao i komentarisanjem evropskih i svjetskih prvenstava na Federalnoj televiziji.

Adis Hadžić, treći točak ovog nesvakidašnjeg trojca. On je prvenstveno fudbalski komentator, što je radio, a i danas radi (katastrofalno) u duetu sa ludim Sabahudinom Sašom Vugdalićem, ali je nekoj mudroj glavi palo na pamet da su dva komentatora malo pa aj kao treći, pa ko će, aj ti Adise. I jadni Adis, šta će. A nema potrebe za trećim komentatorom. Adisov otprilike jedini zadatak je bio da pročita statistiku u poluvremenu i na kraju meča, jer Mirza nije znao, a Edin nije htio. Nakon toga bi Edin analizirao to što je Adis pročitao, Mirza klimao glavom praveći se da razumije, a Adis vjerovatno razmišljao o samoubistvu. Mimo toga, nije imao prilike da se oglasi, a i kad jeste, bolje da nije. Jedini je preživjeli “nba-ovac” na OBN-u te i danas služi robiju kod Saše Vugdalića u prenosima Lige šampiona.

Bio je čak i onaj legendarni momenat kada su NBA finale prenosili “sa lica mjesta” pa su veze otkazale, nisu mogli da stupe u kontakt sa komentatorima, te je Saša Vugdalić komentarisao iz studija nekih pola prve četvrtine dok se ovi konačno nisu uspjeli uključiti. Teško je opisati tih nekoliko minuta slušanja Sašinog prenosa košarke, ali istraživanje je pokazalo da su logoraši imali manje traumatično iskustvo.

Mnogi su sa oduševljenjem dočekali kraj “OBN-ove vladavine” po završetku sezone 2008/09 i prelazak prenosa na Sportklub, ali vrijeme je pokazalo da tu zapravo nije bilo nikakvog napretka ni u brojnosti, a ruku na srce, ni u kvalitetu prenosa. Ilija Kovačić nije korak naprijed čak ni u odnosu na mighty Mirzu.

Danas, tv nam ni ne treba, gledanje NBA utakmica uz najkvalitetniju produkciju i najbolje američke komentatore je udaljeno od nas na samo jedan klik miša i ne moramo više da gledamo u grah da li će se domaći magovi smilovati pa nam prikazati ovaj ili onaj meč. Ipak, u svom tom svom trashu, OBN-ovi su prenosi imali neku svoju čar, oni skloniji patetici među nama bi rekli “Imali su dušu”. Ne uspjevam da identifikujem o čemu se tačno radi, ali istina je da se i danas sa osmjehom prisjetim tih vremena i poželim da se i sad zavalim u fotelju, upalim tv i čujem glasove legendarnog trojca dok kuju u zvijezde Leandrinha Barbosu. Uprkos svim svojim manama, pružili su nam neke od najlegendarnijih prenosa, ostali duboko urezani u sjećanje i zaslužili da im posvetim ove redove. Zauvijek ću im biti zahvalan za “ludilo u United centru”. NBA na OBN-u je mrtav, živio NBA na OBN-u!