Političke poruke u pjesmama Vlade Georgieva

Posted on Updated on

“I daj mi znake dovoljno jake, daj mi snage i hrabrosti, što ne može niko možeš ti”, kažu neprolazni stihovi Momčila Bajagića, koji su kao neformalna himna u izborne bitke ispraćali Borisa Tadića. Slučajno samo onima koji u slučajnosti vjeruju, baš na Bajagin rođendan 19. februara u beogradskoj Hali sportova održan je miting podrške predsjedničkom kandidatu Saši Jankoviću. Jedan od onih koji su prisustvom, govorom i pjesmom podržali Jankovića bio je estradni umjetnik Vlado Georgiev. Ni prvi ni posljednji pjevač koji nastupa na političkom mitingu, reklo bi se. Mogla je umjesto njega, dvije pjesme na plejbek otpjevati npr. Kristina Kovač i tako razgaliti publiku nakon silnih političkih govora. Činjenica da je to bio baš Georgiev je slučajnost. Dakako, samo onima koji u slučajnosti vjeruju. Već prvi taktovi Vladinog hita “Lažni ljudi” dali su mi znake dovoljno jake, dali snage i hrabrosti da prepoznam da Vladin nastup nije pauza između političkih govora, Vladine pjesme jesu politički govori!

Nevjerovatno je kako smo sve ove silne godine bili slijepi kod očiju i u Vladi vidjeli samo majstora lakih nota i bonvivana s Jadrana. Naši voditelji nerijetko kada opisuju svoje goste znaju iskoristiti okoštalu frazetinu kako njih “ili volite ili mrzite, ali definitivno nikoga ne ostavljaju ravnodušnim”, čak i kad su im gosti npr. futsal reprezentativci. Vlado jeste jedan od rijetkih na koje se ova rečenica zaista i može primjeniti. Ali znate ko još na jednak način polarizuje javnost? Upravo političari. Tu sličnosti ne prestaju. Baš kao što na političkoj sceni imamo na desetine onih koji pokušavaju da budu Tito nakon Tita ili Đinđić nakon Zorana, tako i na estradi broj Vladinih jeftinih kopija ide u dvocifreno, iako je svima jasno da ne mogu ni da okreče ono što je on sagradio, aranžiraju ono što je on komponovao. Uostalom, zar je moguće da smo sve vrijeme lišavali političkog konteksta čovjeka koji dijeli ime i prezime sa atentatorom na kralja Aleksandra Karađorđevića? Nomen, vaistinu, est omen.

29601_beogradvladogeorgievprviglassrbije-060912-rasfotopublic1_af

Politička angažovanost Vladinih pjesama jeste jedna od onih stvari koje se teško primjećuju, ali kad je jednom konačno vidite, zauvijek će nastaviti da vam bode oči. Nešto kao činjenica da Kristijan Bejl u Prestižu glumi dva lika ili Rastina usna. Rekao sam već, pjesma koja mi je otvorila oči bila je “Lažni ljudi”. Prvo mi je bilo smiješno to kako Vlado samim nazivom pjesme proziva i zajebava političare, ali onda sam malo dubljom analizom došao do nedvosmislenog zaključka da je to pjesma o Srbiji, Jugoslaviji i njenim bivšim republikama. “Otišli su moji prijatelji svi, živi i zdravi, ost’o sam bez njih. Živio sam za druge i dao im sve, ostao sam sam, ost’o i bez nje” kristalno je jasno da ovo Srbija pjeva ostalim ex-yu republikama, a vidimo i ukazivanje na istorijski zajeb izbora zajedničke države i neformiranja Velike Srbije. U nastavku pjesme čujemo pojam “plava djevojka” koja ne može biti ništa drugo nego Jugoslavija, kao i stih “kad pomislim na vrijeme, dođe nevrijeme” što je očita referenca na rat.

Druga, ujedno i poslednja, pjesma koju je Vlado izveo na mitingu bila je “Do svitanja” a koju mirnog srca možemo krstiti kao srpski “Wind of change”. Pjesma koja svakim svojim stihom širi miris revolucije i društvenih promjena. “Čitav svijet mijenja se, zašto ne bi mogli ti i ja misliti drugačije, živjeli bi bez kajanja” stihovi su kojima Vlado budi društvenu odgovornost u nama. Istovremeno ima taj nadnacionalni, kosmopolitski prizvuk, jer ovo je numera koja bi našla svoj dom u sve i jednom kutku svijeta i uklopila se u sve istorijske epohu.

Tu nije kraj Vladinim suptilnim porukama. Pjesma “Tropski bar” zapravo je metafora države uređene na načelima libertarijanizma. “Tropski bar, pivo mi daj, pusti muziku i ne peglaj” jasno govori o državi koja se minimalno miješa u život pojedinca, koja dopušta poštenom privredniku da radi, zaradi i nesmeteno troši svoj novac, bez nepotrebnih nameta. Pjesma “Anđele” posvećena je narodu iz perspektive vladara, dok “Sama bez ljubavi” može biti protumačena dvojako, kao osvrt na temu političkih koalicija, ali i na kohabitaciju. Mogao bish dalje u nedogled, ali ne želim i vama da uskraćujem zabavu. Pustite muziku i probudite detektiva u sebi jer apsolutno svaka Vladina pjesma u sebi ima, bolje ili lošije, skrivenu političku poruku.

1934. Vlado Georgiev je okončao vladavinu jednog Aleksandra, da li će 2017. i drugog, ostaje da se vidi.

La La Land, film sa srcem velikim kao bioskopsko platno

Posted on Updated on

 

la-la-land-poster-650x354

Vreo je ljetni dan, baš kao i svi u Kaliforniji, a na našoj planeti jedva 30 godina nastanjeni wunderkind sa Hardvarda je na 48 sati zatvorio dionicu losanđeleskog autoputa kako bi snimio ljude koji pjevaju, plešu i skaču po automobilima, u do detalja osmišljenoj uvodnoj sceni svog novog filma.

-Pomalo je nostalgično.

-I treba da bude.

-Ali šta će ljudi reći?

-Ko ih jebe!

Ovo je dijalog koji je bez ikakve sumnje na desetine puta vodio Damien Chazelle sa samim sobom u procesu stvaranja La La Landa. Iste riječi stavio je i u usta svojih protagonista, Sebastiana, pijaniste i jazz zanesenjaka, i Mie, glumice u pokušaju koja vrijeme do svojih pet minuta slave prekraćuje radeći kao konobarica.

Snimiti film o dvoje sanjara dugo je i za samog Chazellea bio upravo san. Ideju je još u studenskim danima razvio uz pomoć kolege Justina Hurwitza (inače autora svih pjesama u filmu), a scenario koji je do dan danas ostao nepromijenjen napisan je 2010. godine. Pronaći finansijere za projekat činilo se kao nemoguća misija. Malo ko je bio spreman da uloži novac. Nije ih kriviti. Da li biste se vi kladili na neafirmisanog klinca, priču koja ne miriše komercijalno i žanr kao što je jazz mjuzikl? Potencijalni investitori nisu željeli da priđu ni blizu Damienovog traženog budžeta, ali su željeli da lik Sebastiana ne bude jazz pijanista, već rock muzičar, da se uvodna scena skrati, a srceparajući kraj promijeni. Chazelle je umjetnik, a ne trgovac, i kao takav nije bio spreman na kompromise. Ili će film biti onakav kakav je on zamislio ili ga uopšte neće biti. I stvar je ostavljena da čeka neko bolje vrijeme.

Bolja vremena su stigla 2014. kada mu je ogromni uspjeh Whiplasha otvorio vrata velikih studija i donio status jednog od najtalentovanijih režisera današnjice. La La Land je ponovo postao aktuelan, dobio je budžet od 30 miliona, priliku da oživi svoju viziju i angažuje prave holivudske zvijezde. Prvi izbori za uloge Mie, odnosno Seba, nisu bili Emma Stone i Ryan Gosling, već Emmina imenjakinja Watson i Miles Teller, s kojim je Chazelle već sarađivao na Whiplashu. Watsonova je odlučila da joj je pametnije snimiti Ljepoticu i zvijer, a Teller nije bio zadovoljan finansijskom stranom priče. Danas se sigurno osjećaju kao Blackburn Roversi koji su prvo 1995. odbili Zinedina Zidana, jer su već imali Tima Sherwooda, a potom i 2009. odlučili da je bolje platiti malo više, ali dovesti sigurniju opciju u vidu Nikole Kalinića, umjesto mačke u džaku iz Lech Poznana – Roberta Lewandowskog.

la_la_land_comp-650x366

“Mjuzikl je”, glasom djeteta kojem su roditelji umjesto “obične” čokolade podvalili onu za kuvanje obratila mi se moja djevojka nakon uvodnih nekoliko sekundi La La Landa. Iako sam gajio nešto više vjere u film od nje, i u meni je ova žanrovska predrasuda budila bojazan. Gospode, koliko pojma nemamo. Određeni film nije dobar ili loš zato što pripada određenom žanru, ili uprkos tome, već prosto zbog toga što ima kvalitet, ili ga nema. Isto važi i za muziku i sve druge vidove umjetnosti. Opterećeni formom, gurnuli smo suštinu u drugi plan, a La La Land je upravo to – suština. Baš kao što je Sebastian naučio Miu da voli jazz, pokazavši joj da njen prethodni otklon prema toj vrsti muzike zapravo dolazi iz toga što je ne poznaje, što nije umjela da upozna njenu pravu stranu i pronikne u dušu joj, tako je i La La Land srušio sve naše ranije zablude, uzdigao nas na najvišu moguću tačku, sa koje smo jasno vidjeli i razumjeli sve. Od početnog razočaranog “mjuzikl je”, došli smo do toga da bismo vjerovatno ostali i na idućoj projekciji da nas film nije ostavio u emotivnim ruševinama.

La La Land ima srce veličine filmskog platna i ta ljubav isijava iz svakog kadra. Za to su uz Chazellea i Hurwitza najzaslužniji Stoneova i Gosling koji su zabilježili vjerovatno najbolje uloge svojih karijera. Osim što je zanatski sve perfektno odrađeno, hemija između njih, koja predstavlja poseban lik u filmu, odvodi priču na jednu potpuno na novu razinu i tjera nas da proživimo njihovu ljubavnu priču sa količinom najrazličitijih emocija, kao da je vlastita.

Dok većina današnjih “ozbiljnih filmova”, onih koje teže da budu više od obične kokica razbibrige, često zaglavi u mulju dnevnopolitičkih tema i umjetnost im nerijetko služi samo kao sredstvo, La la land nema tih problema, kod njega je umjetnost – cilj. Njegove teme nisu oivičene vremenom i prostorom, one su veće od života. Priču o ljubavi, snovima i umjetnosti predstavio nam je u hiljadu boja, upravo sanjivo, sa puno ljubavi i uz umjetnost uzdignutu na pijedestal.

Prva stvar koju primjetite kod Damiena Chazella je ta da je on najprije ogroman filmski fan, baš kao Tarantino, a tek onda režiser i scenarista. Pun mladalačkog entuzijazma, ali sa znanjem stogodišnjeg profesora istorije umjetnosti. To se vidi ne samo po posvetama koje je ubacio u film ili direktnim inspiracijama za isti, a ima ih barem koliko i Oskarovskih nominacija, od zlatnog doba Hollywooda, do modernih autora kao što su Woody Allen i Paul Thomas Anderson. To se vidi svakim pokretom kamere i čuje u svakoj rečenici. Baš kao što Bane Bojanić u svom životnom djelu kaže “Ova pesma nije hit, ova pesma moj je krik, ja ti njome dižem spomenik”, istu poruku šalje i Damien ovim filmom, sa tom razlikom što je pjesma Lošmijevog sina oproštaj, dok Chazelle svoje čedo vidi kao početak (jedne nove ere).

Svoj stav o smislu života prezentovao nam je još za stolom na onoj porodičnoj večeri u Whiplashu,kada je kroz lik koji tumači Miles Teller ispalio kako bi radije umro pijan i siromašan sa 34 godine, ali upamćen od strane ljudi, nego kao devedesetogodišnji bogataš kojeg se niko neće sjećati. U La La Land nije štedio riječi na temu umjetnosti i svoje uloge u istoj. Kao što se Seb ne može pomiriti sa činjenicom da je mjesto na kojem je stvarana istorija jazza postao Samba i Tapas lokal, tako i Chazelle teško podnosi činjenicu da je Hollywood postao fabrika za štancanje šupljikavih blockbustera i mjesto na kojem se voršipuje sve, ali zapravo ne cijeni ništa. “Mnogi kažu da to više nikog ne zanima, da mu je vrijeme da umre, ali ne dok ja čuvam stražu” poručuje nam.

Međutim, puno je to lakše reći nego učiniti. Kako se Chazelle borio sa samim sobom i na koji način je odlučio da pokuša spasiti svijet filma ponovo čujemo iz usta njegovih likova. “Diviš se revolucionarima, ali kako ćeš sam postati revolucionar ako si takav tradicionalista?”, pitanje je koje John Legend postavlja Ryanu Goslingu, a Damien Chazelle samom sebi. Odgovor nam stiže kroz priču o Louisu Armstrongu koji je mogao svirati limunadice koje mu drugi pišu, ali šta je uradio umjesto toga? Stvorio je istoriju! Iako će mnogi u njemu vidjeti samo romantizovanje prošlosti, La La Land je zapravo o budućnosti.

La La Land je ljubavno pismo, ali i kritika. Predivna ljubavna priča, ali i opomena. Film koji slama srce na hiljade dijelova, ali istovremeno vraća osmjeh i učvršćuje strast za umjetnošću. Film koji nikada ne želite prestati gledati. Film staračke mudrosti i dječije razigranost. I kada bi neko od svih filmova na svijetu pogledao samo La La Land, ne bi ostao uskraćen ni za djelić filmske magije.

Uprkos sedam osvojenih Zlatnih Globusa i 14 nominacija za Oskara, usudio bih se reći da je u ovom trenutku La La Land zapravo potcijenjen film. Zašto? O toj temi sam već nekoliko puta pisao, ali neće škoditi da ponovim. Zato što nema pameti do naknadne pameti. Ljudi nemaju sposobnosti ili hrabrosti, ili nijedno od to dvoje, da prepoznaju vrijednost nečega u realnom vremenu, već im je potrebna vremenska distanca ili mišljenje neke autoritativne glave koje bi oni onda samo reprodukovali. Da je La La Land, ovakav kakav je danas, snimljen prije recimo 70 godina, svi bismo bili saglasni kako se takvi filmovi danas više ne snimaju i kako je u pitanju jedan od najboljih filmova svih vremena, ali danas to niko neće ili ne smije reći (osim mene).

Da li će na kraju ponijeti kući rekordan broj zlatnih kipića ili će mu poneki ukrasti kojekakva black gay coming of age drama suštinski je nebitno. Jer Oskari su politika, a La La Land  je – umjetnost. I baš kao što se u filmu mijenjaju godišnja doba, ali sunce uvijek sija istim sjajem, tako ni La La Landu vrijeme neće moći ništa. Njegov je sjaj neupitan, on je klasik za sva vremena.

 

Top 5 raskida 2016.

Posted on Updated on

Sa stanovišta pop kulture 2016. godina je bila vaistinu tragična. Ovozemaljski svijet su napustile brojne slavne ličnosti koje smo cijenili, kojima smo se divili i sa kojima smo se identifikovali. Ostali smo bez Dragana Nikolića, Davida Bowiea, ikakvog poštovanja za Neleta Karajlića… da ne nabrajam, lista je duža od Lexa Steela. Međutim, tu tragedijama nije kraj. Osim života, gasile su se i neke ljubavi. Parovi za koje smo vjerovali da će živjeti happily ever after su se zamjerili kurvi sudbini i dalje će morati odvojenim putevima. Pa pogledajmo kome se to u 2016. srce podijelilo na pre i posle nje, na mlade godine i žal što ostade:

5. Brexit

hand-holding-brexit-sign-eu-referendum-650x433

Britanci na nekom “putuj Evropo nemoj više čekati na nas” sranju. Najdugovječnija ljubav na našoj listi, trajala je još od (pričekajte momenat dok izguglam) 1973, ali s obzirom da smo se vodili onom čuvenom “on te voli duže, ja te volim više” to je bilo dovoljno samo za peto mjesto. Nešto nižem plasmanu je kumovala i činjenica da je ovo bio samo uvod u razvod, tek treba da pređu sa riječi na dijela i zvanično se isele iz zajedničkog stana.

4. Branđelina

brody-end-of-brangelina-1200-650x278

“Što je oteto, to je prokleto” kaže stara narodna mudrost koja je konačno stigla i Angelinu Jolie. Pa ne možeš gospođo Smith da otmeš muža našoj Prijateljici i onda sa njim živiš srećno do kraja života. Ne možeš da usvojiš tuce djece iz zemalja trećeg svijeta i živiš srećno do kraja života. Ne može da snimiš film sa Đuričkom i živiš srećno do kraja života. Stvari tako jednostavno ne funkcionišu. Koji su stvarni razlozi razlaza ne treba da nas interesuje, treba samo da budemo srećni što smo konačno oslobodili našeg Brada iz kandži najprecijenjenije osobe s one strane Tanje Bošković.

3. Đoković i Beker

novak-djokovic-i-boris-beker-650x366

Kako se piše ljubav, da li kao jedna riječ ili su to uvijek barem dvije najmanje? Ovo nadasve filozofsko pitanje odavno su nam postavili Joksimović i Merlin u legendarnom “lajk tu d direst frend” duetu, a sada ja moram da obrišem prašinu sa istog i postavim ga pred vas. Kako je moguće da nemamo jednu riječ za ovaj slavni tandem, riječ koja dva tijela spaja u jednu dušu? Da li zato što su suviše slični, a suprotnosti su te koje se privlače? Ili kontra, zato što su previše različiti, vrela krv slovenska nepomirljiva sa germanskom hladnoćom? Možda je baš to što se kao društvo nismo uopše zainteresovali da im nađemo zajedničkog imenioca, pokazatelj da im nije bilo suđeno i da je moralo kad tad pući. Iskreno, nemam odgovor na ova pitanja, ali znate ko ima? Pepe Imaz!

2. Totalna Anasteozija (ok, ovaj naziv sam izmislio, ali biću kum na vjenčanju ako ga ikad bude, nije problem)

tan2016-8-20_2318438_0-670x443-copy-620x350

Da krv nije voda učili su nas još od najmanjih nogu, a sada imamo i empirijski dokaz o istinitosti te tvrdnje. Baš kao majka joj, ni Anastasija Ražnatović nije odoljela šarmu uglednog i uspješnog sportskog radnika. Izbor je pao na naš košarkaški dragulj Miloša Teodosića. Na profesionalnom polju, ovo je bila izrazito uspješna godina za oboje, Teo je konačno osvojio Evroligu i olimpijsku medalju, a Anastasija je konačno napunila 18 godina. Činilo se da je kucnuo pravi čas da im krene i na ljubavnom planu, ali nažalost, najljepša srpska ljubavna priča je okončana i prije nego što je počela. Medijski pritisak je bio prevelik i Teo joj je poručio nikad više, nikad ti i ja. Ipak, ostaje nada da su na svoj odnos stavili samo zarez, ne i tačku, jer ako nam ukrštanje genetskog materijala ćerke srpske majke i najtalentovanijeg srpskog sina ne stvori monarha i spasioca, ne znam šta će. Nisu Moskva i Beograd toliko daleko, sjetite se samo jednog od dijelova Žikine dinastije.

1. Granđus

czuv1y_wgaak4rj-650x268

Iz kategorije “sve prave su ljubavi tužne”. Pred sami kraj 2016. odjeknulo je kao bomba srpskim internetom nebom da me je tvorac najgledanije političko-sportske emisije kabinetskog tipa za intelektualnu elitu blokirao na Tviteru. A u početku je sve bilo tako bajkovito. Deki je dominirao na malim ekranima, ja sam mu pisao ode na ovim stranicama, a vi ste uživali slušajući i čitajući. Slobodno mogu reći da je formiran jedan  Sherlock-Watson odnos između nas. Zvao me je u Beograd, nudio mi Sportsku arhivu, ali je onda iznenada došlo do zahlađenja odnosa. Prvo je počeo da mi ignoriše SMS-ove, potom me je u onom Espreso tviteru nazvao “ovaj”, a sve je kulminiralo blokiranjem. Ne znam da li je tome kumovala njegova novoprobuđena paranoja, prijateljstvo sa nekim osobama iz javnog života ili kobna posjeta Barseloni, ali jedno znam – OGREŠIO SI SE O NEKE LJUDE DEJANE, ZATO ŠTO SI LUKAV I NAMAZAN!

 

NBA 2016-17: favoriti, iznenađenja i gubitnici

Posted on Updated on

Čekanje je gotovo, omiljena zabava ponovo stiže na naše ilegalne streamove. Prethodna sezona se čini kao da je završila decenijama davno, preko ljeta je bilo puno promjena, tako da nije lako pozicionirati timove u koordinantnom sistemu i iskristalisati očekivanja od istih. Kao i obično, kada ne znam šta da radim, u pomoć sam prizvao moralni i intelektualni svjetionik naše epohe – KCN Sport. Mudre misli Dejana Anđusa, Milovana Jovanovića i Barda Žive, hirurški seciraju svaku poru društva, te donose svjetlost nama neukima, ni NBA liga ne bi smjela biti izuzetak. Razmišljao sam kojim redoslijedom da idemo, možda bismo mogli rangirati franšize od najboljih ka najgorim ili obrnuto, ali košarka nije egzaktna nauka, draže mi je upuštanje u teorijske rasprave. Uostalom, što da ja smišljam redoslijed kad azbuku je izmislio Vuk i vekovni prekinuo muk. A ni abeceda nije loša.

8e6b8f56-79b8-4ce8-8206-c0d1e2994eda

Atlanta Hawks

“Ja odavno nisam video fizički ružniji Zvezdin tim, da su fizički igrači neodgovarajući. Na šta liči Donald, on kao da je Halid Muslimović sa onim plavim čuperkom.”

Atlantin Halid Muslimović je naravno afrošvaberikanac Dennis Schröder, kome su dali ključ u ruke na poziciji organizatora nakon tradea Jeffa Teaguea u Atlantu. Švabo posjeduje potencijal, ali bojim se da će ovolika odgovornost biti preveliki zalogaj. Promjena na centru sa Horforda na Dwighta Howarda bi onima koji košarku prate samo kroz statističke kolone i novinske naslove djelovala kao upgrade, ali teško da ćemo gledati taj scenario u realnosti. Vremena kada je bivši Superman bio najveća sila u ligi su davno prošlo vrijeme. Mike Budenholzer na klupi ostaje kao garancija da će igrati nesebičnu, za oko ugodnu, timsku košarku. Plasman u play-off za tim iz grada Coca-Cole neće izostati, ali to je ponovo njihov maksimum – doviđenja u prvom krugu! Bolna osrednjost ostaje njihovo simbolično, srednje ime.

Boston Celtics

“Ja vidim da glavni štos tu je idemo ruka, ajmo majstore, idemo legendo. Koji bre majstor?”

Boston ima sve. I vrhunskog trenera, maestralnog GM-a, zajeban domaći teren, slavnu istoriju, sposobne igrače zadatka, talente, pickove za budućnost, rubne all-star igrače, sve osim onog najvažnijeg – majstora igre, alfe i omege tima, istinskog superstara bez kojeg se ne može u lov na prsten. Dok Ainge ne izmisli neki trade, Boston će ostati elitni top 4 tim Istoka, ali sa nedovoljno oružja da izazove Cleveland.

Brooklyn Nets

“To je, kako da kažem, deveti ešalon ozbiljnog sporta.”

Na prethodni citat mogu se nadozvati samo sa – ne mogu da trošim vazduh. Brooklyn nema ni prošlost, ni sadašnjost, a bome ni budućnost. Po svoj prilici ove sezone će skinuti 76ersima titulu najgoreg tima lige, a dok se Phila prethodnih godina mogla bar tješiti visokim draft pickovima, Netsi ni to nemaju, s obzirom da ih je Danny Ainge orobio prije koju godinu. Tužna priča.

Charlotte Hornets

“Nisam gej, ne primam lovu u stanu, nema šta da se snimi, sad eventualno ako se snimi neka plavuša, to nije tako loše.”

U Jordanovom timu bi se trebala nastaviti priča od prošle sezone. Koketiranje sa play-off mjestom koje možda uhvate, a možda i ne. U svakom slučaju, biće tu poneka 40+ partija Kembe Walkera da zadivi gledaoce.

Chicago Bulls

“Alo mali, nemoj da jedeš burek u 8. Burek se jede u 11, pa piješ vodu do 5, pa pojedeš jabuku i ti si miran.”

Kao što se burek ne jede u 8, tako se ni košarka ne igra bez šutera. Naročito na vanjskim pozicijama. Rondo, Wade i Butler su na papiru sjajna imena, ali sva trojica ispaljuju toliko cigli da bi u gradu vjetrova do kraja sezone mogao osvanuti novi kineski zid, a i svaki od njih je najkvalitetniji sa loptom u rukama. Biće tu dosta loženja, ali ja očekujem da ostanu bez play-offa kao i rastanak sa onim bezveznjakom od Freda Hoiberga.

Cleveland Cavaliers

“Dođi na Novo groblje, rokni me u 12 sati ako imaš muda, ako nemaš muda beži da te ne gledam.”

Kralj je i zvanično sjeo na presto. LeBron je svom rodnom kraju donio toliko priželjkivanu titulu i sada mirno čeka da vidi ima li ko muda da ga smakne s košarkaškog Monta Everesta. Na Istoku sasvim izvjesno takvih nema, a vidjećemo šta ima ponuditi dream team iz Oaklanda.

 

Dallas Mavericks

“Imaš tri načina da razgovaraš sa mnom, intelektualni, mangupski, barapski.”

Dallas je ovo ljeto ojačao igrački kadar. Na klupi im sjedi, po mom neskromnom mišljenju, najbolji trener lige Rick Carlisle, koji iz polumrtvih sastava posljednjih godina uvijek uspjeva da izvuče 200%. Prilagodiće se i odgovoriće igri svakog protivnika i navući bar pet pobjeda više nego što im iko prognozira. Ako ih povrede ne pokose, play-off je sigurica, a ako dečko od 96 miliona Harrison Barnes napravi iskorak… ustvari, zaboravite. Ulazak u play-off, to je i minimum i maksimum.

Denver Nuggets

“U to vreme prišao mi je, čini mi se da je selektor bio negde, Ferguson. Sedeli smo zajedno, ja mu kažem je l’ vidite ona dva igrača, ono će biti veliki igrači, igrali su za mladu reprezentaciju Francuske, kaže u pravu ste.”

Balkanski tornjevi blizanci Jokić i Nurkić će nastaviti da napreduju i nema sumnje da obojicu čekaju sjajne karijere, a mi ćemo dobiti odgovor na pitanje da li mogu da igraju zajedno u tandemu. Valjda će konačno tradeovati Farieda koji ničemu ne služi, a ako Galinari bude zdrav možda uhvate osmu poziciju, ali rekao bih da će u aprilu završiti i ovu sezonu. Nema tu još dovoljno ni kvaliteta ni iskustva. Biće bolje dogodine.

Detroit Pistons

“Kad dođeš u ove godine vidiš da ti je glavna stvar da pomogneš ljudima, glavna stvar unuk i glavna stvar da gajiš neku pozitivnu energiju.”

I Detroit je nakon godina lutanja konačno pronašao smisao. Maestralni Stan Van Gundy je okrenuo franšizu za 180 stepeni, pa bi se rast i napredak morao nastaviti i u ovoj sezoni. Mlada ekipa, dominantan centar (Drummond zaboga, ne Bobi) i četiri šutera okolo da kazne svako udvajanje, bili su dobitna kombinacija Van Gundyevog Orlanda, a ovaj tim bi mogao reprizirati njihov uspjeh, kroz koju godinu, sada još ne. Prognoziram da će se smjestiti u društvo Toronta i Bostona kao Clevelandovih kvaziizazivača.

Golden State Warriors

“Izrod, lopov, pokrala Iliju Devića.”

Izrod je Kevin Durant, lopov je Golden State, a Ilija Dević je mučena Oklahoma. Međutim, kao što Anđusove teške riječi nisu smetale Maji Gojković da zagospodari skupštinom Srbije, tako ni status zlikovaca neće omesti GSW u namjeri da se okiti šampionskim prstenjem.

Houston Rockets

“Javljaju se pajaci, cirkuzanti, mediokriteti.”

James Harden kojeg trenira Mike D’antoni. To ima da bude cirkus pravi. Houston će ove sezone zabijati 140 poena po utakmici i vjerovatno primati po 150. Ima dovoljno talenta da upadnu u play-off, ali tamo će ih neka ozbiljna ekipa razmontirati.

Indiana Pacers

“Ja se borim za bogato društvo, za ulazak u Evropu, a kad slušam ovako priče ljudi pristaju na mrvice, ja ne mogu da pokrenem društvo napred.”

Jedna od najzaposlenijih ekipa ovog ljeta. Larry Bird nije sjedio skrštenih ruku i Paulu Georgeu je doveo sposobnu pomoćnu radnu snagu. Roster je jači nego prošle godine, ali je na klupi na Vogelovo mjesto sjeo Nate McMillan čime nisam oduševljen. Realno, dovoljno dobri da se nadaju, nedovoljno dobri da išta značajno naprave. Idu u play-off i to je to. U ligi u kojoj je samo titula važna, a slabi rezultati se nagrađuju visokim draft pickovima, ova osrednjost mu dođe najgora.

Los Angeles Clippers

“U oči se gledamo i lažemo, ovde je sve obesmišljeno, ovde vlada licemerje, ovde vlada neiskrenost, stvari ne žele da se nazovu pravim imenom.”

Oni i dalje misle da mogu biti šampioni, a vjerovatnije je da ni finale Zapada neće vidjeti. Ova ekipa je dosegla svoj maksimum i sada može samo nizbrdo. Šutnite Riversa, tradeujte Griffina ili Paula ili obojicu i krenite zidati od temelja. Što prije to shvate, biće im bolje, ali neće shvatiti. Nije Balmer iskeširao dvije milijarde da bi čekao pet godina da mu ekipa sazrije, zato će sad uživati u pogledu na Doca Riversa kako nemoćno širi ruke kraj aut linije dok ga Warriorsi deru 20 razlike.

Los Angeles Lakers

“Ne mogu bogataši da se bave sportom jer tata ga ili mama dovoze. Ona fina, ima kratku suknjicu, pita gospodine trenere da li možemo mi na ručak posle da izađemo, da vrlo važan problem rešimo jer joj suprug na putu a otišo je sa dve sekretarice.”

Kad je neko tolike godine bio u vrhu, teško je navići se na poraze i biti strpljiv. Lakersima baš to treba. Imaju talente, imaju odličnog mladog trenera, sad im treba da to neko od degenerika iz Uprave ne razjebe zbog pokušaja da dovede nekog bezveznjaka tipa Bledsoea. Ove godine im je 30ak pobjeda realan rezultat.

Memphis Grizzlies

“Ja volim opstrukciju. Uvek sam govorio ma diži ga na tribinu pa će te više poštovati.”

Grit and grind se nastavlja u Elvisovom gradu. Iako je stigao novi trener Mike Fizdale, od oprobane formule neće bježati. Ako Gasol, Conley i Parsons budu zdravi veći dio sezone, eto njih na tradicionalnom šestom mjestu Zapadne konferencije, ali s obzirom da je previše “ali” u opticaju, bliži sam mišljenju da će nazad u lutriju. Njihov vrhunac je ionako prošao 2013.

Miami Heat

“Bati Gašiću da kažem da se ogrešio što nije pozvao neke ljude. Dakle, nisi zvao Ljubu Vučkovića, nisi zvao Dejana Anđusa, nisi zvao Srđana Kopernikusa. Zato što si lukav i namazan.”

Gospodin Pat Riley odrekao se Wadea, odrekao se i Bosha, a čini se da će uskoro put ka izlaznim vratima pokazati i Goranu Dragiću. Zašto? Pa zato što je lukav i namazan. Tavorenje u osrednjosti ga ne zanima, idemo da ove godine budemo što gori i ulovimo neki visoki pick na draftu 2017, a za koji najavljuje da je najbolji u posljednjih nekoliko godina. Vratiće se Miami u vrh prije nego što se nadamo.

Milwaukee Bucks

“Sa tim prezimenom Poletanović ne može da igra fudbal, ima nešto i u nauci o imenima. Možeš eventualno da igraš balet pa da poletiš.”

Antetokoumpo. S tim imenom može dijamante da krijumčari, da bude najbolji igrač ozbiljne ekipe teško. Šalu na stranu, sa povredom Middletona sve nade Bucksa za predstojeću sezonu su otišle u nepovrat. Ne bih se iznenadio da i Kidd popije otkaz.

Minnesota Timberwolves

“I sada jedno novo lice koje se crta na fudbalskoj karti sveta, zaista je izvanredan, ja sam ga gledao pre dve godine, bio mi neki pravolinijski brzi hitri igrač, Bejbl.”

Tom Thibodeau + Karl Anthony Towns = Spektakl. Jedan od najboljih trenera današnjice je preuzeo bez dileme najtalentovaniji tim lige, ova sezona će biti samo zagrijavanje za ono što nas očekuje u narednim. Plasman u play-off će biti uspjeh i dragocjeno iskustvo, a onda možemo lagano u lov na prstenje.

New Orleans Pelicans

“Imamo mi bisera u Hajduku s Liona koji je dečko ozbiljno isabotiran, koji je novi ĆaviInijesta.”

Jadni Anthony Davis. Jedna potpuno disfunkcionalna franšiza. Gentry će vjerovatno do kraja sezone dobiti otkaz, Holiday boga pita kad će zaigrati zbog ženine bolesti, ostali ili su hronično povređeni ili veze sa životom nemaju.

New York Knicks

“Brate, ležim u krevetu mrtav bolestan, kosti me bole, ne mogu da gledam, oči mi suze.”

Činilo se prošle sezone da su konačno na pravom putu, lagano skupljanje mladih igrača i pametnim radom za koju godinu ko zna ali neeeeeee, zašto ne bismo doveli dva raspala bivša igrača i ložili se da možemo u lov na titulu odmah sad. Ukratko, kuću stavljam da ni u play-off neće ući. Rose ne može, Noah ne zna, Carmela zaboli, Porzingis je premlad, Hornacek će vjerovatno biti rastrzan između Jacksonovog forsiranja trokuta i sopstvenog stila, sve miriše na rasulo, a s obzirom da je u pitanju New York, rasula će i biti.

Oklahoma City Thunder

“Klošari su bez obzira na imovinsko stanje svi oni koji klošarišu, koji su podguzne muve, koji su političke jajare, kao što ste i vi i koju su bezveznjaci različitih profila.”

Šta vi sad hoćete? Imali ste Duranta, ima li ste Hardena, imali ste Ibaku, imali ste osam godina da osvojite titulu, sve ste prokockali, šta hoćete sad? Sto maraka da će Westbrook biti najbolji strijelac lige? E to može. Možda bi bio MVP ali takve nagrade obično ne idu u ruke igrača iz ekipa koje propuštaju play-off, a bojim se da će OKC biti taj.

Orlando Magic

“Vidimo se nikad, čujemo još manje.”

Neće ovo na dobro izaći. Prenatrpano pod košem, a na vanjskim pozicijama pustinja. Da je 1980. pa da nekako i prođe, u 2016. teško. Ko bude tražio zabavu u Orlandu, nek ide u Disneyland.

Philadelphia 76ers

“Oćete celog života da jedete pasulj i koru hleba, a da drugi stalno jednu šniclu, da se modiraju i da budu neko i nešto?”

Proces se još završio nije, a kad će ne zna se. Napredak je što, za razliku od prethodnih godina, ove bar imaju namjeravaju da se takmiče i pobjeđuju, a sad to što nemaju s čim, to je drugi par opanaka. Biće zanimljivo gledati kako će se Šarić i Embiid snaći. Jedno od posljednja dva mjesta ostaje sigurica.

Phoenix Suns

“Taj momak me pita, pa dobro ja i kad to završim šta ću ja da radim, ja kažem nećeš raditi ništa.”

Valjda će tradeovati onog precijenjenog poluinvalida Bledsoa i Chandlera, skroz se okrenuti razvoju mladih talenata i lovu na novi visoki pick. Namjerno ili ne, ove sezone će napraviti baš mnogo ništa. S pozitivne strane, od Bookera očekujem da ponese titulu igrača koji je najviše napredovao.

Portland Trail Blazers

“Ješćemo škampe i navijati.”

Lillard i McCollum. Biće zabavno, biće efikasno, biće play-off. Kud ćeš više na ovu skupoću.

Sacramento Kings

“Dva miliona ljudi u Srbiji su imbecili.”

Na žalost fanova Kingsa, jedan od ta dva miliona je generalni menadžer njihovog tima. Divac ne zna gdje udara i puno smo bliži scenariju da Cousins nokautira nekog iz tima, nego da oni prismrde play-offu. Boston bi mogao iskoristiti rasulo u glavnom gradu Californie i bez puno odricanja pribaviti sebi toliko neophodnog superstara.

San Antonio Spurs

“Pogledajte ovu facu, pogledajte ovaj dres, pogledajte ovo, pogledajte na šta liči ova naslovna strana, pogledajte. Ja kad budem ovako ličio i kad budem oćelavio i otromboljio i poružneo, nikad se više na ekranu neću pojavljivati.”

Dosadili su i bogu i narodu, ali Pop i družina ne posustaju. Ponovo su tu da drže časove. Vrh Zapada je njihovo prirodno stanište, protiv Golden Statea ne mogu, ali boli ih kurac, dostojanstveno jašu u suton.

Toronto Raptors

“Što više znam u životu, to više patim i u suštini manje znam. Još je rano da okajem sve grehe i da se otisnem u manastir.”

Silne godine su se mučili da postanu relevantni i konačno su uspjeli. Drugo mjesto Istoka im je uklesano u kamen, a prvi ne mogu biti da se na glavu nasade. Vjerovatno bi to Ujiri sve najradije raspičkao i krenuo ispočetka, ali toliko su bili na dnu, kud će prije nazad. Građani Kanade su i ovim prezadovoljni.

Utah Jazz

“Kad je život samo jedan, neka bude lep.”

Dugo i predugo su čekali Jazzeri, ali konačno dočekali. Vrhunska mlada ekipa, sjajan trener i povratak u play-off na velika vrata. Ne očekujte od njih da budu tek prolaznici, ovu rupu između Golden Statea i svih ostalih ekipa na Zapadu možda popune upravo oni. Rudy Gobert odbrambeni igrač godine, stavljajte pare.

Washington Wizards

“Nebitan mangupski, nebitan mafijaški.”

Dobre tri godine su čekali i pripremali se za Durantov free agency, a on ekipu iz svog rodnog grada nije ni uzeo u razmatranje, toliko o njima. Beal će vjerovatno ponovo muku mučiti s povredama, možda i Wallu dokurči pa zatraži trade, a američki Dragan Bajić Scott Brooks definitivno ne ulijeva povjerenje na klupi. Još jedna sezona za zaborav u prestonici.

 

 

Hodočašće na grob Nina Rešića ili Kako sam spoznao suštinu

Posted on Updated on

 

Bila je to jesen tmurna 2007. godine. Narod na prostoru brojnih nekadašnjih država, između ostalih i Jugoslavije, tugovao je i suzama topio zemlju zbog tragične pogibije makedonskog pjevača Tošeta Proeskog. Vrijeme je da pogledamo istinu u lice i kažemo da je Toše bio jedan ni po čemu unikatan umjetnik, prosječnog glasa i ispodprosječne harizme. Uglavnom je tržište osvajao preko tuđe grbače. Srbiju je osvojio duetom sa Gocom Tržan, Hrvatsku sa Tonijem Cetinskim, a Bosnu, e jebiga, kao da nekome treba išta da osvoji Bosnu. Takvih kao on bilo je i biće. U suštini, jedina stvar koja ga izdvaja i čini većim u očima ljudi od nekog Saše Kovačevića, ili Željka Vasića je upravo ta prerana smrt. Stavljati ga u ravan sa jednim Joksimovićem, ili Georgievim bilo bi uistinu blasfemično.

Bila je to jesen tmurna 2007. godine. Narod na prostoru brojnih nekadašnjih država, između ostalih i Jugoslavije, ponovo od drveta nije vidio šumu. Samo nekoliko dana nakon Tošeta, tiho, nečujno i dostojanstveno, onako kako sami istinske veličine umiju, ovozemaljski svijet napustio je Amir Rešić, u naša srca zauvijek utkan kao Nino. Nepravda epskih razmjera nanijeta je tom dragulju od čovjeka. Dok su zbog Tošeta oblajhane babe i crvenokose dokone gospođe doživljavale nervne slomove, a brojni TV kanali mu posvećivali emisije, odlazak Nine primjetili su samo istinski fanovi. Bila je to još jedna u nizu grešaka naših naroda koje pitanje je da li će ikad postati svjesni.

Nino je oduvijek bio avangarda, prava svjetska zvijezda. Ova konzervativna sredina je bilo isuviše skučena za njegov nesputani duh. Osim što su njegove pjesme znale pronaći puteve do tajnih odaja našeg srca, Nino je izgledom, harizmom, izjavama i djelima rušio sve zakone i barijere, te sam ispisivao i postavljao nove. Bio je jedini istinski rocknrolla sa ovih prostora. Mnoge zvijezde su eksperimentisale sa muzičkim žanrovima, alkoholom, drogom, seksualnošću, you name it. Ali Nino, eh Nino…Nino je pored svega navedenog, eksperimentisao i sa religijom. Nije se bojao da bude drugačiji i da se otisne u nepoznato. Smrt ga nije učinila besmrtnim, to je uradio sam, svojim stilom života. Svi znamo kako istinske zvijezde i legende napuštaju ovaj svijet. Polna bolest, alkohol, droga, svojom rukom, ili onom bolesnog obožavaoca. Probrani uzroci, dakle. Nino je i tu opravdao svoju veličinu. Skončao je onako kako bi svaki pošten čovjek želio – u 44. godini od posljedica perforacije gušterače, izazvane dugogodišnjim alkoholizmom.

14123624_1293656753978695_449431617_o-300x169

Oduvijek sam osjećao nekakvu povezanost sa Ninom. Već u prvim danima svog Facebook staža sam pokrenuo njegov fan page, a u kasnijim godinama povremeni fejvovi sa tviter profila „Nino Resic-uspomene“ bi me podsjetili na tu i dalje živu ranu. Osjećao sam da mu dugujemo, toliko nam je dao, a mi mu gotovo ničim nismo vratili. Jedne pijane noći rodila se ideja kako bi trebalo obići njegov grob, a nakon što smo otkrili da se isti nalazi u Kozarskoj Dubici, ta ideja je postala obećanje. Sudbina je ponovo umješala svoje prste. Svakog ljeta, baš u Dubici, učesnici smo jedne prestižne konferencije. Takoreći, Nino je došao nama. No, prije hodočašća, trebalo je obaviti temeljan istraživački rad, epicentralno pitanje bilo je gdje se tačno nalazi groblje i kako pronaći grob. Dobra vijest, u Dubici postoji samo jedno groblje. Loša vijest, to je 3 u 1 groblje, odnosno podijeljeno na pravoslavni, katolički i muslimanski dio. U jednačinu je ubačena još jedna nepoznata s obzirom da je Nino u nekom trenutku svog života bio i musliman i katolik i pravoslavac. Ipak, nismo dozvolili da nas to obeshrabri i iz dobro obavještenih izvora smo saznali da je sahranjen u muslimanskom dijelu. Sada je trebalo samo duboko udahniti i odvažiti se na put.

14152014_1293656567312047_2081874732_o-225x300

Dan je bio vreo poput usana, a koje su opet bile kao žar, u onoj njegovoj čuvenoj pjesmi. Znam da nije bio san. Važnost i vrijednost mnogih stvari u životu ne shvatimo onog trena kada nam se dogode, već je za razumjevanje potrebna određena vremenska distanca, ali ne i ovaj put. Ovaj put smo odmah znali gdje smo i čemu prisustvujemo. Trebalo je sada pronaći grob. Strahovali smo da bi potraga mogla trajati satima pa smo se podijelili na dvije strane kako bi ubrzali stvar. No, sudbina je ponovo umješala prste i nije dozvolila da čekamo. „Eno ga“ uzviknuo sam pomalo u nevjerici, prvi put tiho i sramežljivo, a zatim ponovio nekoliko puta sve glasnije i glasnije dok nisam uznemirio i radnike koji su na drugom kraju groblja nešto istovarali. Bio je to pravi svjetionik. Samouvjereni osmjeh sa nadgrobne ploče, tako jedinstven i neponovljiv, poručio nam je kako je Nino življi nego ikad, u srcu i sjećanju nas istinskih fanova. U sklopu spomenika sačuvan je i njegov mikrofon, tu je i zvijezda koju su mu posvetile izvjesne Lila i Lejla, predstavnice fan grupe, a tu je i neka, ajmo je nazvati spomen-knjiga na kojoj je zanimljivo drugačija godina rođenju u odnosu na onu sa spomenika, ali siguran sam da nije riječ ni o kakvoj grešci, već o suptilno poslanoj poruci o tome kako, kada je Nino u pitanju, godine ama baš ništa ne znače, od prvog do posljednjeg trena, a bome i nakon smrti, bio je i ostao vječiti dječak.

14123454_1293656587312045_1258346255_o-225x300

Četiri pravoslavna Srbina na muslimanskom groblju, ali nikada se nismo osjećali tako spokojno, kao svoji na svome. Sa mjesta na kojem se nalazio Ninin grob smo imali savršen pogled i na katoličko i na pravoslavno groblje. I tada mi je postalo sve jasno. Nino je oduvijek bio NAŠ. U najteža vremena, kada su odnosi ovih naroda bili najzategnutiji, Nino nam je donosio radost pjesmom i svi smo ga smatrali svojim. Jer on to zaista i jeste bio. Nino je bio i pravoslavac i katolik i musliman, ali prvenstveno čovjek koji je liječio tuđu tugu pjesmom, a sopstvenu alkoholom. Nije slučajnost taj četvoroslovni nadimak, baš kao što ga je imao jedan drugi sin koji je ujedinio naše narode i narodnosti. Nino je otišao prerano da bismo mi mogli ostati. To pusto groblje u Kozarskoj Dubici koje smo te nedelje pohodili samo nas četvorica i dva radnika koja su nešto istovarala govorilo nam je sve što trebamo znati u kakvoj se provaliji nalazimo. Tek kada groblje u Kozarskoj Dubici postane naš Pere Lachaise, tada ćemo znati da smo kao narod izliječeni. Obećali smo, vratićemo se sledeće godine, ali će nas biti više, a godine nakon nje još više. Nino živi!

Idemo na Demofest (21. – 23. 07.)

Posted on Updated on

Banja Luka je grad izgrađen na mitovima. Odnos žena i muškaraca nije sedam na prema jedan (osim ako nemate jahtu ili ne držite kiosk), ćevapi su puno bolji u priči nego u realnosti, a ni Dado Glišić nema dozvolu za onaj pištolj kojim okolo mlatara. Međutim, potkrade nam se i poneka istina. Istina je da ovde nastaje vrhunsko pivo, istina je da se organizuje odličan muzički festival i istina je da su to pivo i taj festival ove godine odlučili da udruže snage i poklone nam Demofest, obogaćen Nektarom.

demofest-2016-590px

Devetu godinu zaredom tvrđava Kastel će biti domaćin takmičenja raznih indie-rock bandova iz okoline kojekakvih Paraćina za koje zna trećina benda i pružiće im priliku da za njih čuju i ostale dvije trećine benda. Ove godine se prijavilo čak 467 sastava, ali privilegiju da se predstave publici dobiće samo 34 najbolja. Moj lični favorit je bend “Sila nečista” iz Solina za koji nemam pojma kako sviraju, ali mi se sviđa ime, a i do prije pola minute sam mislio da su iz nesuđene srpske prestonice Soluna.

Što se tiče revijalnog programa prvo veče nastupaju svima dobro poznati Britanci Dub Pistols, Hladno Pivo kojima se izgleda pokvario GPS na autu, pa nalazi samo Banjaluku jer će im ovo biti otprilike hiljaditi nastup u ovom gradu u zadnjih pet godina (ne bunim se, naprotiv), a čućemo i leskovački SKA.

Drugo veče sviraju Sisters of Mercy sa čijim radom nikako ne uspjevam da se upoznam, jer kad god u Youtube-u krenem kucati “Si…” prvo mi ponudi Sinana Sakića, a isuviše sam slab čovjek da odolim tom zovu. Konačno će nas svojim nastupom počastiti najsvestraniji i sigurno najpoznatiji banjalučki umjetnik Nikola Kolja Pejaković sa svojim bendom Grobovlasnici, a na Demofestovu binu se vraćaju i Rezerve, prošlogodišnji vicešampioni, koji nam dolaze iz svima omiljenog ljetovališta Makarske.

Treće i posljednje veče biće tu Šveđani, a nije ABBA – Mando Diao, Branko Đurić sa Bombaj Štampom, ali bez viceva (nadamo se), reggae/ska/jazz bend ZAA, na čelu sa pevačicom Sanjom Vučić koja nas je predstavljala ove godine na Evroviziji, kao i Nord koji nije iz Skandinavije, već iz Rijeke i prošlogodišnji su pobjednici festivala.

Demofest nudi i bogat prateći sadržaj, pa će zainteresovani moći uživati u nekoliko izložbi, promociji dokumentarnih filmova posvećenih Jadranki Stojaković, Vladi Divljanu i Partibrejkersima, biće organizovane multimedijalne, a i nemultimedijalne radionice, kao i promocija albuma grupe Nord. Cijelodnevna zabava za one koji ne budu imali problema sa mamurlukom, ostali već znaju šta će.

Ono što je ipak najjači adut Demofesta je atmosfera koja se stvara ta tri dana i koja se prepričava ostalih bezbroj, kao i činjenica da uvijek premaši očekivanja (kakva god da ima od njega). Ulaz je i ove godine besplatan (doduše, sada samo do 21:30, ako zakasnite moraćete udijeliti koji dinar), biće mladih ljudi iz cijele Evrope, piva i muzike koliko duša ište, poklona na kojima organizatori ne štede i uspomena ili rupa u sjećanju za ponijeti kući. Vidimo se od 21. do 23. jula na tvrđavi Kastel.

 

Odbrana Kevinova

Posted on Updated on

Prostorije NBA franšize Oklahoma City Thunder. Prazni hodnici, potpuna tišina, mrak. Čak su i čistačice dobile slobodan dan. Samo iz jedne prostorije dopire svjetlost. Generalni menadžer Sam Presti otvara flašu najstarijeg vina koje posjeduje, dok se u njemu miješaju srdžba, bijes i nemoć, a jedna suza se otima iz oka i bježi ka podu. Billy Donovan pognute glave već satima bulji u jednu tačku, kao da mu je cijeli život u nju stao. Russell Westbrook baljezga i luduje i ne zna šta radi ni šta priča, u jednom trenutku se okomljava na vatrogasni aparat koji leti kroz prozor. Sa Youtubea se čuje Rada Manojlović “Nikada više, ni takve ljubavi ni takve izdaje”.

Ponedeljak je, 4. jul 2016. godine, tačno 240 godina otkad su se SAD izborile za nezavisnost i tačno 20 otkad im je Will Smith tu istu nezavisnost sačuvao. Simbolično, tog dana je NBA superstar Kevin Durant odlučio da pokida lance i katance koji ga vezuju za prošlost i izbori sopstvenu nezavisnost. Vrijeme je za novo životno poglavlje. Zbogom Grmljavino, dosta je bilo, želim malo sunca.

Kao što to obično biva, niko nije iskoristio dobru priliku da ćuti, već su imali svačega da se nagovore mladom Kevinu. Izdajica, nelojalni beskičmenjak, glory hunter, izdao je srž sporta i slične stvari mogle su se čitati po internet bespućima. Pravdoljubiv, kakav jesam, ne mogu da ostanijem nijem na takve prozivke i red je da objasnim zašto Kevin Durant danas nije izdajnik već konačno slobodan čovjek.

Kevin Durant nije od malih nogu navijač Oklahome, nije tu napravio svoje prve košarkaške korake, nije lokalni dečko, niti su mu oni pružili priliku kada ga niko drugi nije htio. Durant je odrastao u Washingtonu, a studirao je na univerzitetu Texas. Kao jedan od najvećih talenata u istoriji lige pukom srećom (tačnije lošim rezultatom u prethodnoj sezoni, vrućim kuglicama na lutriji i lošom karmom Portland Trailblazersa) pada u ruke Thunderu i tada se prvi put uopšte sreće sa gradom Oklahomom. Zapravo, ni tada. Durant je svoju rookie sezonu proveo u Seattleu, a Oklahoma je nastala tek 2008. O čemu se radi? 2006. slavna NBA franšiza Seattle Supersonics je prodata biznismenu Claytonu Bennetu koji je obećao da će ostati vjeran tom gradu i da je neće preseliti negdje drugo. Godinu dana kasnije, već je bio u “screw you guys, I’m going home” fazonu, zajebao milione fanova, premjestio franšizu u Oklahomu, promijenio ime i dresove i odjebao 41 godinu dugu tradiciju košarkaškog tima iz Seattlea. Ko je rekao lojalnost?

kd

Durant iza sebe ostavlja jedno od najmanjih i najneprimamljivijih tržišta u NBA. Pored živih Floride, Californie ili New Yorka, Kevin Durant je osam godina svoje karijere proveo u američkoj Rumi, a naša Ruma bar narodu može ponuditi povremene nastupe Peđe Medenice, ova ni to. Zaista, kako se Durant toga mogao odreći? Vaistinu nedopustivo.

Durantov ultimativni cilj su titule, a šta je OKC kao franšiza učinila da mu put do iste olakša? Apsolutno ništa. Naprotiv. Sam Presti je iz godine u godinu fantastično birao na draftu, ali je svakim tradeom direktno slabio ekipu. Tome je, ruku na srce, najviše kumovao onaj pilićar od gazde kojem je samo bilo bitno da ne prelazi granicu salary capa kako ne bi morao izdvojiti još koji dolar za plaćanje luxury taxa. Zato je trejdovan Harden, zato je otjeran Reggie Jackson, zato je i ovo ljeto trejdovan Ibaka (dogodine bi mu sljedovao novi veći ugovor, kakvo crno dugoročno planiranje s Oladipom). Jebiga, ako hoćeš titule, plati rođače. Ali ovaj baja ne želi titule, mislim želi, ali više u fazonu ako bude bude, njemu je cilj da bude tu negdje, dovoljno relevantan da puni dvoranu svaki meč, obrće paru i ne plaća više nego što mora. Zato je KD i otišao, jer suštinski ne teže istom. Iz godine u godine pomoćno osoblje su mu bili razni rukiji, jer su oni najjeftiniji logično, nije bilo nekog veteranskog iskustva koje ima know how osvajanja titula, koje zna šta i kako u play-offu kad bude stani-pani. Jedini takvi koje je Durant imao za saigrače sve ove godine su dva mrtva tijela u vidu Dereka Fishera i Kendricka Perkinsa. Svaki dalji komentar je suvišan.

Ni treneri se nisu proslavili. Za sve ove godine nisu bili u stanju da konstruišu održiv sistem, da nacrtaju čestitu akciju i tako olakšaju život Durantuli. Ne, njihova napadačka filozofija se uglavnom svodila na imitiranje Dragana Bajića i vikanje NAPA’NI, NAPA’NI. Kao šlag na kraju ove torte od govana koju je KD morao jesti sve ove godine ide činjenica da mu je najbolji saigrač bio Russell Westbrook, uprkos silnom talentu i neospornom fizičkim i košarkaškim kvalitetama, najgluplji čovjek koji posjeduje moć govora u svih pedeset saveznih država, čovjek koji ima pored sebe najtalentovanijeg ofanzivnog igrača možda u istoriji košarke a opet troši najviše lopti i ovaj je ne dodirne po pet napada zaredom, čovjek koji je smrt za svaki sistem, čovjek koji funkcioniše jedino u anarhiji, čovjek kojeg bi neko iole nevaspitaniji davno prebio zbog njegovog bezumlja.

Uprkos silnoj inkompetenciji svih oko njega, KD je godinu za godinom dovodio OKC na korak do titule, ali od nošenja silnog tereta na leđima za završni udarac više nije imao snage. Pomisao da će isto morati i u godinama koje dolaze, sam protiv svih, i svojih i tuđih, bila je previše. Durant ne duguje Oklahomi ništa, Oklahoma Durantu duguje sve. On je njih ucrtao na košarkašku mapu, a s talentom kakav posjeduje, igračina bi postao svagdje.  I onda ljudi pričaju o lojalnosti. Na kraju krajeva, zašto bi sportisti uopšte bili lojalni kada su klubovi poprilično nelojalni prema njima? Igrači se žrtvuju, uzimaju manje plate, vrbuju druge igrače u klub, svojom popularnošću prodaju dresove i pune dvorane, trpaju pare u džepove vlasnika kluba i onda kad im istekne rok trajanja budu odbačeni kao psi. Mislite da OKC ne bi tradeovao Duranta kada bi osjetili da mogu za njega dobiti nešto bolje? Paul Pierce nije dočekao kraj karijere u Bostonu, niti Hakeem Olyjuwon u Rocketsima, Raul je otjeran iz Reala, Lampard iz Chelsea, a malo je falilo da ovog proljeća ista sudbina zadesi i jednog Francesca Tottija. Bajke, jebiga, ne postoje. Dobar si dok si mi koristan i tu svaka priča prestaje.

Zamislimo na trenutak da KD nije košarkaš već recimo bankar, advokat ili programer. Pruža mu se prilika da promijeni radno mjesto, da ode u bolju firmu, gdje će raditi u boljim uslovima, sa ljudima sa kojima ima više zajedničkog, gdje vlada zdravija atmosfera, gdje imaće veći prostor za napredak, gdje će njegove sposobnosti biti bolje upotrebljene. Zvuči kao najlogičniji mogući poslovni potez u kojem bi ga svako od nas podržao, ali neeeeeeee, on je košarkaš, on ovim podriva samu suštinu sporta. Vjerovatno ni Tesla nije trebao da ode kod Edisona da radi, trebao je da ga „pobjedi“ iz neke austrougarske pripizdine skačući s krovova. Prestanite da obilno serete pod izgovorom nekakvih pravih vrijednosti. Koja je uopšte poenta sporta? Pa kao i svakog drugog biznisa. Da svojim kvalitetom privlači široke narodne mase, zarađuje pare i tako svojim tvorcima omogućava lagodan život. Ako je sportista, nije mazohista. Zaslužuje da živi i radi tamo gdje će mu biti najbolje.

THUNDER MAVS BASKETBALL

Oklahoma nema ni istoriju ni tradiciju kao Boston za koju bi se KD uhvatio i koja bi mu dala možda motiv da nastavi ovde, nije u centru pažnje kao New York, nema labavije poreske zakone kao Florida, nema gazdu koji svojoj superzvijezdi ispunjava sve želje kakvog ima Dallas, nema izgrađen sistem kao San Antonio, niti ima svjetlu budućnost kakvu nudi Golden State. U suštini, sve što je Okahoma imala da ponudi Durantu je – Durant. I ko može onda išta da mu zamjeri?

Ima li u neuspjehu Oklahome Durantove krivice? Naravno da ima. Kriv je što je sve ove godine bio mirni, fini, povučeni dječak, koji je ćutio i trpio dok su oni ni po čemu dostojni njegovog talenta odlučivali o njegovoj karijeri i traćili je iz dana u dan. Trebalo je davno da lupi šakom od sto i odjebe sve one koje misle da znaju bolje od njega šta je najbolje za njega. No, bolje ikad nego nikad.

Izabrao je Golden State. Kako kaže stih Zabranjenog Pušenja “pos’o je dobar, a para laka”. Samo što je ovde para dobra, a pos’o lak i niko ne munta Kevina Duranta. Konačno više neće morati igrati 1 na 5 košarku i rudariti za svaki poen, moći će uživati u sistemu Stevea Kerra, sa bezbroj blokova, milijardu pasova, kretanja bez lopte i pregršt otvorenih šuteva. Igraće sa ljudima sa kojima ima slične poglede na život (vjerovatno ste čuli priču o druženju u kapeli za vrijeme SP 2010. sa Iguodalom i Curryem), u timu gdje ego ne postoji i timu koji je prebogat onim čega Durantovi prethodni saigrači nisu imali ni u tragovima – košarkaški IQ. Nakon onog kaveza od OKC-a, Durantula će konačno moći da raširi svoja krila. Rekao je da želi da ide tamo gdje će njegova igra moći maksimalno da se razvije, to je ispunio. Zato je ova odluka najpoštenija prema košarci, najpoštenija prema Durantu i najpoštenija prema nama. Košarka zaslužuje da je njen najbolji sin povede na put na kojem nikad ranije nije bila, Durant zaslužuje da do kraja ostvari svoj bogom dani talenat, a mi zaslužujemo da u tome uživamo.

060116-sports-stephen-curry-kevin-durant-hug-2

Kevin Durant je godinama bio dječačić kojeg su svi voljeli. Želio da svima ugodi i na kraju je shvatio da je samo jednu osobu ostavio nezadovoljnom – sebe samog. Sada je spreman da ostvari svoje snove. Donio je najtežu odluku u životu, odluku koja je nepopularna, ali za njega najbolja, i odluku sa kojom će ostatak svijeta morati naučiti živjeti, jer Duranta više nije briga šta oni misle. Postao je pravi muškarac!

157 citata za pamćenje iz emisije KCN Sport (14.06.2016.)

Posted on Updated on

Što je za računanje vremena Hristovo rođenje, za košarku 100 poena Wilta Chamberlaina, za Atletiku Boltovih 9.58 i za izbor za miss pojava Miroslava Lazanskog, to je za svijet televizije bila emisija Dejana Anđusa emitovana prije neko veče na Kopernikusu.

Mont Everest, nedostižni ideal, nazovite to kako hoćete, ali već sada je potpuno jasno da smo imali čast da svjedočimo najlegendarnijih 120 minuta u istoriji tv programa. Koliko god sam srećan i ponosan, istovremeno sam i tužan jer znam da nakon ovoga u životu može samo nizbrdo. Najbolji srpski novinar, privrednik i čovjek koji je na veliku scenu vratio muške kovrdže okupio je all-star ekipu u vidu barda Žive i Žitko basket Jakovljevića, te im pridodao wild card, malo dalmatinskog neočekivanog začina, Avu Karabatić i raspametio gledaoce od Vardara do Triglava. Pogledali smo reprizu (tri puta), pohvatali bilješke i servirali samo za čitaoce Tegle 157 citata iz emisije koji će uskoro krasiti brojne podlaktice, leđa, radne stolove i fejsbuk statuse, a u nekoj daljoj budućnosti, realno je očekivati da ih vidimo i u udžbenicima za osnovnu i srednju školu. Idemo hronološki, uživajte:

  1. „Ja sam čovek koji sam veran prijatelj i kad s nekim, ovaj, se mnogo družim onda delim i dobro i zlo.“ Anđus
  2. „Spadam u ljude koji su veoma dobro obavešteni“ Anđus
  3. „Vi koji gledate ovu emisiju znate da sam ja neko ko je otvoreno rekao da ne živim od ovog posla, od novinarstva, samim tim ne može niko da me pritisne, ne može niko da me uceni, ne može niko da me potkupi i ne može niko da me uplaši.“ Anđus
  4. „…ali on je neobučen u tehničkom smislu, danas su sve televizije kablovske.“ Anđus
  5. “Dejan Radonjić je poslušao savete nekih od nas koji se razumemo u košarku.” Anđus
  6. “Na sreću, izvikani igrač Gudurić nije igrao završnicu tog plejofa.” Anđus
  7. “Nije osnovnu obuku završio.” Anđus
  8. “On je čovek koji ima nešto fatalno u sebi.” Anđus
  9. “Vrabac je mlad za neku drugu reprezentaciju, ne za srpsku.” Anđus
  10. “Ko povede, taj je apsolutni favorit.” Anđus
  11. “Ko god da prvi gol, taj je na konju, figurativno.” Anđus
  12. “Kada sam video ko sve pravi, ovaj, Velike Srbije, ovaj, ja sam rešio, kako se zove, da se vratim bratstvu i jedinstvu i rešio sam da evociram uspomene na nekadašnji jugoslovenski prostor.” Anđus
  13. “Ja se zahvaljujem jednoj dami koju vi svi poznajete iz jednog drugog ugla što je rešila i pristala da dođe kod nas u emisiju. Privatno razgovarajući s njom svi smo zaključili da joj je glava prepuna sportskih podataka, a da ne pričam što poznaje na desetine, da ne kažem i veću brojku, sportiste.” Anđus
  14. “Moram da kažem da je ona izuzetna dama , za one koji je ne poznaju. Moram da kažem, mislim koji je ne poznaju privatno. TV voditeljka, da je koleginica, moram da kažem da je visoko obrazovana i moram da kažem da ima veći rejting nego svi mi muškarci zajedno u ovoj zemlji koji radimo ove emisije i tu nema zbora i nema ljubomore.” Anđus
  15. “Pošto narod to voli i narod to traži ja ću ovaj put narodu da priuštim to zadovoljstvo, a nama je još veće zadovoljstvo u studiju.” Anđus
  16. “Hvala Dejane na divnoj najavi.” Ava
  17. “Tek mi je 28 godina.” Ava
  18. “Najbolje godine.” Anđus
  19. “Dajemo sve od sebe da stučemo Čehe.” Ava
  20. “Šteta što nema nas da vas tučemo, ali šta da radimo.” Anđus
  21. “Hajduk je u srcu mome, što bi se reklo.” Ava
  22. “Volim kad Kandreva zabija golčinu.” Ava
  23. “(navijaš) za brata Srbina Gorana Ivaniševića?” Anđus
  24. “To ti je treća ljubav.” Anđus
  25. “To ti je tako u životu, kad ide svi te hvale, kad ne ide svi te napadaju.” Anđus
  26. “Mi ćemo da iskoristimo ova dva sata da uživamo punim plućima.” Anđus
  27. “Kad je nestašan, vragolan. (Benzema)” Ava
  28. “Srednje ime mu znaš, to Mustafa.” Anđus
  29. “Imali smo 25 godina mature Matematičke gimnazije.” Jakovljević
  30. “Da ne srušimo sto.” Anđus
  31. “Ja stižem samo u reprizi, u 4 ujutru.” Anđus
  32. “Evo da vas utješim, ne igra ni Bosna i Hercegovina.” Ava
  33. “Pošto je moj igrač Čakarević igrao u Lionu, imao sam na tom starom stadionu Žerlan da gledam njega (Benzemu) i Ben Arfu.” Jakovljević
  34. “Znamo da si frankofil.” Anđus
  35. “Sve se desilo kako smo ovde predviđali.” Jakovljević
  36. “Bitno da je punoljetan (Gudurić).” Ava
  37. “Odma sam se sledila kad se sjetim našeg Dražena Petrovića.” Ava
  38. “Lepo je slušati ovako interesantne stvari.” Živa
  39. “Ja sam Totija upoznao 97. godine, bile su Mediteranske igre u Bariju.” Živa
  40. “Drago mi je da jedna ovako lepa, šarmantna dama poznaje sport, to je dokaz da se i žene interesuju za fudbal.” Živa
  41. “Nema više jakih individualaca.” Živa
  42. “Ja volim opstrukciju. Uvek sam govorio ma diži ga na tribinu pa ćete više poštovati.” Živa
  43. “Mi smo se borili da on izađe iz zatvora u ovoj emisiji. Nisi ti gledala.” Anđus
  44. “Jako volim to zlatno doba Holivuda.” Ava
  45. “Ja sam prognozirao Mađarsku pobedu.” Anđus
  46. “Danas nekako momci i više izlaze, trebali bi se što više posvetiti tom nekakvom zdravom načinu života i sportu jel ipak to je budućnost.” Ava
  47. “Mama je rodila Avicu sa 18 godina.” Ava
  48. “Znaš ko je 70. godište kao tvoja majka? Naš premijer Aleksandar Vučić.” Anđus
  49. “Daće bog da zaradimo nešto.” Anđus
  50. “Sad ću definitivno da završim u opoziciji.” Anđus
  51. “Naši gledaoci ne znaju da si ostvarila het-trik, kao Barselona.” Anđus
  52. “Kao Jugoplastika.” Jakovljević
  53. “Ti si Barselona i Jugoplastika u jednom.” Anđus
  54. “Ja sam deset mlađa, što bi reka Dino Merlin.” Ava
  55. “Nikad nisam željela privatni fakultet, uvijek sam išla po Bolonji.” Ava
  56. “Ajde nisam ka Luter, al nema veze.” Ava
  57. “Sedim s jednim direktorom javnog preduzeća na kafi, sad ulazim preko puta u kladionicu samo da bi uzeo listu i vidim stoji majstor pored mene, nosi majicu navijačku, samo je pitanje sekunde kad će da se obrati i sad ja kako stojim na onom pultu i kaže on meni Gudurić nema pojma a.” Anđus
  58. “Teatralno stao na vrata tražeći incident.” Anđus
  59. “Umesto da deca gledaju crtane filmove ujutru subota nedelja, upada se u te televizije i prave se razne samopropagande.” Jakovljević
  60. “Ja ako joj budem odgovorio, neće joj dobro biti, toj maloj što radi na Pinku, supruzi pevača.” Anđus
  61. “Ona može da bude koleginica svojoj mami, a ne meni.” Anđus
  62. “Problem su rukovodioci.” Živa
  63. “Moraću da vratim policijsko obezbeđenje dok mi je Neša još ovo malo ministar.” Anđus
  64. “Samo metkovi, što kažu seljaci.” Živa
  65. “Nama Česima dovoljan bod protiv vas.” Anđus
  66. “Mala si bila klinka.” Živa
  67. “Ćiro kaže majku ti ljubim koliko ti gledaoca dovedeš.” Živa
  68. “Sad su u Beograd došli zemljaci. Kako ću ja s Liona da kažem Moki koji je sa Dorćola de si zemljak? Mi smo Beograđani. Al dođu zemljaci, povedu celu grupu s brda, uđu u stranku, u partiju i de si zemljače jel bi ti mogo da budeš na nekoj funkciji. Pa to u svetu ne postoji.”
  69. “Vi ćete da pakujete kofere posle grupe. Bolje idi ti sada na treće kolo.” Anđus
  70. “Ja sam jedva izdržao vojsku godinu dana.” Anđus
  71. “Još uvijek se mučim sa mrkva-šargarepa.” Ava
  72. “Umeš i da podvikneš. Imaš dalmatinski dišpet. Mi Beograđani se plašimo toga.” Anđus
  73. “Kod mene vrijedi ko se tuče, taj se voli.” Ava
  74. “Još uvijek se gine za Hajduka.” Ava
  75. “Bili su bili vrhovi planina, bila je košulja junačkoga sina.” Anđus
  76. “Facta non verba.” Ava
  77. “Imam ja ovde ljude koji rade u BIA-i.” Anđus
  78. “Ja više volim onako grubijane.” Ava
  79. “Eto nas u studiju.” Anđus
  80. “Ja navijam za Šešelja.” Anđus
  81. “Ovaj naš predsednik je lep čovek, ali već u godinama.” Anđus
  82. “Ja ne znam što su godine. Ja uvijek kažem bitno je kako se čovjek, da je bogat duhom. Svi mi u sebi još uvijek gajimo Petra Pana.” Ava
  83. “Ovo iskustvo koje imam sad, nisam imao pre dvaes godina.” Živa
  84. “Kad dođeš u ove godine vidiš da ti je glavna stvar da pomogneš ljudima, glavna stvar unuk i glavna stvar da gajiš neku pozitivnu energiju.” Živa
  85. “Šta bi reko Hamlet biti ili ne biti.” Ava
  86. “Slavila sam novu godinu 2007. u Beogradu kad mnogi nisu znali šta je Teatro, nisu znali za splavove. Prva tetovaža zmaj je nastao u Beogradu, nije u Hrvatskoj.” Ava
  87. “Izvini, ja sam odlutao dok te gledam u oči, pravo da ti kažem.” Anđus
  88. “Možda od nekog pacijenta, od pravih Beograđana nikad nećeš imati problem, evo ti primeri.” Anđus
  89. “Ima ovih divljaka ratnih profitera kolko oćete u Beogradu.” Živa
  90. “Neka ostanu na Dedinju, ali ćete kilogram hleba na Dedinju da platite 500 dinara.” Živa
  91. “Kad budem u penziji kupiću kuću na Dedinju, do tada sve trošim sve što zaradim.” Anđus
  92. “Evo ti ovde ženska košarkaška filigranska građa, ili pre brazilska odbojka.” Anđus
  93. “De smeju da joj priđu? Razvalila bi ih.” Živa
  94. “Mene izuzmite večeras. Čekam sastav Vlade.” Anđus
  95. “Šta fali dami Avi Karabatić? Ona je idealna za Srbiju.” Anđus
  96. “Ja sam sebe uvek smatrao neozbiljnim”. Anđus
  97. “Dobro je da se mišljenja nekad ne poklapaju.” Ava
  98. “Kao i u ljubavi, u svemu, uvijek moramo ostaviti 10% za rezervu.” Ava
  99. “Ipak smo malo radodajniji.” Ava
  100. “Bogami, lep izraz.” Anđus
  101. “Mi smo više na vinima.” Jakovljević
  102. “Kliče vila s Velebita.” Anđus
  103. “Nismo mi Eldorado, ajde malo da stvaramo.” Jakovljević
  104. “Tako je, svi smo ovde Zvezdaši.” Ava
  105. “Ja sam neutralan.” Anđus
  106. “Kad god otvorim ove šarlatanske razne novine, čitam ih pola minute.” Anđus
  107. “Najtalentovanija deca, koju ja najviše volim, je u siromašnoj deci.” Živa
  108. “Ne mogu bogataši da se bave sportom jer tata ga ili mama dovoze. Ona fina, ima kratku suknjicu, pita gospodine trenere da li možemo mi na ručak posle da izađemo, da vrlo važan problem rešimo jer joj suprug na putu a otišo je sa dve sekretarice.” Živa
  109. “Da završim, Aba, mlađa si, izvini molim te.” Živa
  110. “Inače, Aba je švedska grupa, ona je Ava.” Anđus
  111. “Svejedno.” Živa
  112. “Ovde dođe kriminalac sa pocepanim farmerkama, ja kažem kako možeš ti da budeš predsednik kluba a imaš pocepane, kaže to je hit sad. Jel znaš kolko godina imaš?” Živa
  113. “Najvažnije je kad se probudiš da ti je savjest čista, kao što meni je i našim divnim gostima.” Ava
  114. “Od prvog osnovne sam znala da ću biti glumica ili profesorica.” Ava
  115. “Što nisam imo takve profesorice?” Anđus
  116. “Ponekad je bolja neorganizacija i spontanost, nego organizovanost.” Anđus
  117. “Ja sam bosanski Srbin. Apsolutno jasno nacionalista.” Jakovljević
  118. “Što su duže u Evropskoj Uniji, to su prazniji koševi.” Jakovljević
  119. “Na utakmicama Evropskog prvenstva nisam video ono što je najdragocenije u sportu – dribling.” Živa
  120. “Ti znaš da ti i ja preferiramo samo ševu.” Anđus
  121. “Više smo voleli kroz noge da mu proguramo.” Živa
  122. “Kod kornera niko ne stoji fiksno man tu man.” Živa
  123. “Očekujem da posle emisije vi to lepo isprangijate.” Gledalac
  124. “Kukavički.” Živa
  125. “Kao što kažeš, ozbiljno pomješana krv.” Ava
  126. “Šabac – srpski Urugvaj.” Anđus
  127. “Čekamo završni udarac.” Ava
  128. “Ja bio trener Zvezde deset maraka platu imao, selektor reprezentacije sto maraka.” Živa
  129. “Koji je smisao vašeg života? Nikakav, samo stvaralački.” Živa
  130. “Nešto mora da se jede.” Anđus
  131. “Ja se borim za bogato društvo, za ulazak u Evropu, a kad slušam ovako priče ljudi pristaju na mrvice. Ja ne mogu da pokrenem društvo napred.” Anđus
  132. “Kako ne radim iz ljubavi? Poklanjam svoj osmjeh, to radim iz ljubavi. Suze su besplatne.” Ava
  133. “Žene su glavni bankari u kućama.” Anđus
  134. “Rad, red, disciplina, suze i znoj, da se vratimo na početak 20. stoljeća što bi jedan čuveni predsjednik rekao.” Ava
  135. “Živa ode na seminar, ja odem u Grčku tri dana.” Jakovljević
  136. “Ne možemo biti srećni u nesrećnom okruženju.” Jakovljević
  137. “Ovi mlađi to ne znaju, a stariji su od problema sve zaboravili.” Anđus
  138. “Danas klošare u Srbiji i Hrvatskoj, a tamo uzmu pet miliona, pojedinci.” Anđus
  139. “Jedna sugestija za vas, da malo manje gledate gospođici u oči.” Gledalac
  140. “Ne mogu, veruj mi. Omađijala me.” Anđus
  141. “Šta bi dao da si na mom mestu.” Anđus
  142. “Treba da znamo šta hoćemo, šta nećemo.” Živa
  143. “Za hiljadu dolara iz Afrike će doći kolko oćeš igrača.” Živa
  144. “Abubakara, ko je otkrio?” Živa
  145. “Nemoj se ustručavati da mi gledaš u oči, ja uvijek kažem da su oči moj najjači adut.” Ava
  146. “Neću dalje ovaj dio u poljupcu.” Ava
  147. “Mi ne bežimo od toga, nas trojica ne bežimo od toga.” Anđus
  148. “To je moja riječ – kvazi.” Ava
  149. “Ja se malo pravim nagluha, al čujem ja sve.” Ava
  150. “To su splitske tvrde ruke, plivačke.” Anđus
  151. “I ne libiš se kao Splićanka da obučeš naš sveti srpski dres.” Anđus
  152. “I sad zadovolji molim te Ava, poljubi taj grb, nek puknu svi od muke.” Živa
  153. “Evo uživaju svi iza kamere.” Anđus
  154. “Moram da ti kažem da ću u ovom spavati.” Ava
  155. “Hvala ti na ovoj demonstraciji hrabrosti.” Anđus
  156. “Goran Bunjevčević je uradio najbolji potez u karijeri.” Anđus
  157. “Jel dovoljno za večeras? Sve smo rekli.” Anđus

clg0vsbxeaau0z8

Šta to radiš „Crni sine“? – analiza spota

Posted on Updated on

Prošle sedmice granice su se pomjerale šakom i kapom. Cvija, Relja i Coby su novim megahitom redefinisali domaći rap, a njihovi drugari iz IDJ Videos su istu pjesmu ekranizovali na način koji nas je natjerao da kažemo „jbt, ipak ima nade za našu kinematografiju“. Komotno možemo reći da su melisandrovali ovog Jon Snowa od srpskog filma. Vizuelno veličanstven, epski grandiozan, ali i elegično surov. Ipak, ispod te ušminkane površine krije se vrlo suptilna poruka, jedan andrićevski znak pored puta. Znak koji niko nije vidio, osim onih koji jesu. Šta smo iskopali, saznajte u redovima koji slijede.

011

Radnja spota je naizgled jednostavna i neoriginalna, posuđena iz sve i jednog ciklusa narodne epske poezije: tri brata, jedna majka, sahrana i sudba kleta. Sve stoput viđeno, klasična priča o vitezovima beogradskog asfalta, Obilićima našeg vremena koji se bore za svoje mjesto pred suncem zaglavljeni u mraku zatvorskih ćelija i zadimljenih kafana.

Čekaj, čekaj, jesi rekao Obilićima?? Obilić našeg vremena!? I odjedared, sve mi postade jasno. Ovo je priča o srpskoj kraljevskoj porodici. Baš tako, o Ražnatovićima. Majka je Ceca, a tri sina su Veljko. Kako? Popijte nešto, trebaće vam. Evo kako:

Šta nam prvo ukazuje da bi majka mogla biti Ceca? Tri sina, naravno. Tri kao otac, sin i duh sveti, tri kao tri poljupca, tri kao pomoz bog legendo, tri kao tri prsta, tri kao večeras je naše veče, tri kao Srbija. A srpska majka može biti samo jedna.

Sami kraj spota nas vraća u prošlost, doček je Nove godine 1995, a majka sinove daruje poklonima i napominje da im je to ostavio otac da ga nikad ne zaborave. Ko je devedespete uopšte imao za hljeb i jogurt, a kamoli za zlatno prstenje, satove i kajle sa krstovima? Samo onaj koji je više puta navukao čarapu na glavu nego pošten čovjek na nogu. Međutim, oca je sačekao metak u potiljak, a majka je ostala samohrana i prije nego što su dječak(ci) krenuli u školu. Ko hoće da vidi, sve mu je jasno. Ali zašto baš devedespeta? Arkan je tad još bio živ, a Veljko se nije ni rodio. Rekao bih da je to iz razloga „procesne ekonomije“, svaki drugi momenat bi tražio dodatno objašnjavanje, ovako nam se u jednom kadru sve bukvalno nacrtalo, nema potrebe za komplikovanjem. A može biti i zbog toga što su autori na tragu Aarona Sorkina koji kaže „I don’t want my fidelity to be to the truth, I want it to be to storytelling”, ili jer su štovaoci teorija Rusta Cohlea o vremenu kao pljosnatom krugu. Vi izaberite.

03

Ova retrospektivna scena je zapravo ključ za čitanje cijelog spota, u usualsuspectovskom maniru. Evidentno je da svi sinovi imaju isto godina, baš kao što je evidentno da nisu blizanci. Znači odvojeno su rađani, što nam kazuje da bi razlika između svakog morala biti bar godinu dana. Dakle, najstariji bi bio recimo šestogodišnjak, a najmlađi četvorogodišnjak. U toj dobi, razlika od dvije godine je kapitalna i jasno uočljiva, ovde razlike nema. Zaključak se sam nameće: to nisu trojica, to je samo jedan dječak. Ko je rekao Fight Club? Uostalom, u prilog teoriji da dječaci mogu biti samo Veljko govori i maestralna slika kojom se autori ovog hita obračunavaju sa BS-om a gdje piše da je ovo namijenjeno bogatoj i lepoj deci, a budimo realni, ko je najljepše i najbogatije dijete u Srbiji?

Spot nam kroz tri lika pripovijeda o fazama Veljkovog razvoja. Prva faza, nazovimo je Charmander Veljko, je Cvija. To je tinejdžerski period koji Veljko već pregazio. Kao neki polubiznis, polumafijanje, laptop i ajfon, organizovanje žurki i dopisivanje sa klinkama željnim svega. Druga faza je Coby gdje evoluira u Charmeleon Veljka. To je faza kafanskog kavgadžije u koju je, po riječima mojih dobro obavještenih izvora iz Banjaluke (gdje se Velja akademski uspinje), upravo uplovio i gdje se za sada snalazi kao riba u vodi. Kraj razvojnog puta srećemo kod Relje koji predstavlja Charizard Veljka. Ozbiljan kriminal i ništa manje ozbiljna zatvorska ćelija. Hrabro proročanstvo autora, rekao bih teško ostvarivo, ali pustimo da vrijeme bude sudija.

04

Majku su na kraju sinovi u grob otjerali, a ako to prevedemo na širu sliku, da li znači da će i Srbiji glave doći Veljko i slični mu Obilići? Iskreno, ne zanima. Ono što je meni ovde najinteresantnije je stav autora koji nijednog trenutka prst krivice ne upire ka Ceci, niti je osuđuje za postupke njenog čeda, naprotiv, djeluje da je amnestiraju. Autori su na stanovištu da je Ceca samo “pile, pokislo žuto i malo, što je kraj orla jednom zaspalo”. Za sve je kriva Arkanova genetika. Richard Dugdal je 1877. proučio istorijat porodice Juke i njenih 709 članova ne bi li utvrdio uzročnu vezu između nasljeđa i kriminaliteta. Nama je bio dovoljan Veljko.

Sve u svemu, zlatno doba srpskog YouTubea!

Kobe, Curry, košarka i narod

Posted on Updated on

13.04.2016. biće zapisan u košarkaške almanahe kao jedan od najlegendarnijih datuma u istoriji košarke. Te noći sa srijede na četvrtak, po našem nevremenu, Kobe Bryant je odigrao svoj posljednji meč u karijeri, postigao je 60 poena, čime je postao košarkaš sa najvećim brojem poena u svom oproštajnom meču, za taj poduhvat mu je trebalo potpuno bezobraznih 50 šuteva iz igre čime je postavio još jedan NBA rekord (uopšte, ne samo u oproštajnim mečevima).

U isto vrijeme, u istoj saveznoj državi, istoj igri, ali potpuno drugom univerzumu, Stephen Curry je ubacio deset trica ratnim vojnim invalidima iz Memphisa i time završio regularni dio sezone sa 402 postignute trice, čime je postao prvi igrač u istoriji lige koji je zabio preko 400 šuteva van linije 7.24 u sezoni. Ranije ove godine je postao prvi igrač koji je pogodio i 300 trojki, čime je oborio svoje i NBA rekorde od 286, odnosno 272 trice u sezoni. Da vam bude jasnije o kakvom je poduhvatu riječ, treba naglasiti da je najveći broj pogođenih trica u jednoj sezoni,  čiji ponosni vlasnik nije igrač koji nosi broj 30 u Golden State Warriorsima i Dela Currya zove tata, 276, koliko je postigao ove sezone njegov saigrač Klay Thompson, dakle čitavih (ček da saberem, 24+100+2) 126 manje. Wow! Ali tu nije kraj ovoj jedinstvenoj ponudi, ako nastavite čitati odmah reći ću vam i da to nije učinio budžeći statistiku u nekom krš timu već je svoj tim sinoćnom pobjedom doveo na omjer 73-9 čime su nadmašili rezultat Chicago Bullsa iz sezone 1995/96 i postali najbolji tim u istoriji NBA lige po broju pobjeda u regularnoj sezoni. Rekao bih vam da sam jako ponosan na Currya, Warriorse i njihove uspjehe jer sam im prognozirao slavu i dok su bili na dnu lige, ali nemam kako da vam to i dokažem. Oh, wait. Imam!

zz

Danima prije ovog trajale su rasprave kojem meču treba dati prednost. Ni ESPN se nije mogao odlučiti šta smjestili na prvi, a šta na svoj drugi kanal. Za mene lično nije bilo dileme. Tim koje je na svom apsolutnom vrhuncu, koji pleše košarku i pomjera granice iste na najnezamislivije moguće načine u situaciji da zauvijek ukleše svoje ime u kamen ili izlapjela zvijezda koja već tri godine ne liči ni na šta u dresu jednog od dva najgora tima lige, a za koju nisam posebno emocionalno vezan, u nečemu što će najmanje ličiti na košarku, a puno više na sapunicu ili scenario nekog baš lošeg sportskog filma (kao da postoji dobar) koji će da zadovolji emocionalne potrebe i pročepiti suzne žlijezde oblajhanih baba i crvenokosih dokonih gospođa prerušenih u košarkaške fanatike. Sa estetskog aspekta ovo je apsolutni no contest, a bogami i sa zdravorazumskog. Na jednom mjestu se upravo piše istorija, na drugom je odavno napisana i ništa novo nemamo ni vidjeti ni čuti.

Kobe je danas ispraćen kao jedan od najboljih igrača svih vremena. I to je aksiom. Nemam problem s tim. Ono što mi smeta su komentari tipa kraj jedne ere, košarka više nikad neće biti ista, posljednji pravi umjetnik s loptom, milion sličnih baljezgarija i odvratno kvaziromantičarsko mistifikovanje njegovog lika i djela. Ništa nije završilo, svijet se nije srušio, košarka se igra i dalje, još ljepša i brža nego ikad ranije, od Kobija samo u ovom trenutku ima u ligi jedno pet većih umjetnika umjetnika (ma šta to trebalo značiti), a uostalom Kobe nije bitan faktor i maltene ne postoji na košarkaškoj mapi već tri godine, ali kako bi to znali likovi koji prate košarku preko kojekakvih sportske net portala i na istim ostavljaju ovakve komentare.

Šta zamjeram Kobeu? Zamjeram što nikad nije želio da bude Kobe Bryant imenom i prezimenom, već Michael Jordan. Čovjek je odlučio da umjesto originala, pa kakav god on bio, bude najbolja moguća, ali svejedno – kopija. To se ne može reći za ostale NBA, sadašnje i buduće, Hall of Famere kao što su Wilt, Russell, Bird, Magic, Stockton ili Jordan, ali i Duncan, Lebron, Nowitzki i Curry. Svi su oni broj jedan onoga što jesu, Kobe je broj dva.

Chicago Bulls v Los Angeles Lakers

Takođe su apsolutne laži da je uvijek činio sve samo da bi pobijedio, da su mu jedino titule bile bitne, kao i da je uprkos svemu ostao vjeran svojim Lakersima. Da mu je stalo samo do pobjeda i titula, imao bi ih sada deset. Ali nije. Bilo mu je važnije ko će biti alpha dog, odnosno glavni baja, nije mogao više da trpi Shaqovu dominaciju, MVP titule i svoju ulogu sidekicka, lične razmirice su mu bile važnije od trofeja u trenucima kada su bili nezaustavljiva sila. Isto kao što su mu pare bile važnije pred potpisivanje posljednjeg ugovora u karijeri, kojim je postao daleko najplaćeniji i još više preplaćeniji igrač u NBA. Mogao je kao Dirk ili Duncan žrtvovati nešto dolara, svakako ih neće u grob ponijeti, i otvoriti prostor u salary capu da se dovedu neka pojačanja i pođe u još jedan juriš na naslov. Odabrao je dolare i da karijeru završi u ekipi koji ima score 17-65. Opet, poštujem njegov izbor koji je potpuno legitiman, ali nemojte mi pričati bajke o čovjeku kojem su titule sve i svja. Takođe, priča o die hard fanu Lakersa koji nikad ne bi svoju kuću napustio je na drugom spratu. Sredinom prošle decenije Bryant je podnio zahtjev za trade i činio sve da napusti grad anđela i preseli se po mogućnosti u Chicago. Smirio se tek kad su mu doveli Gasola. U dobru je lako biti dobar, moj ti Kobe. O odnosu sa saigračima, sebičnosti, samoživosti i aferama van terena ovaj put neću.

Ono što se Bryantu mora priznati je da je izvukao 200% iz svog talenta. Fanatičan radnik je bio i ostao. To je ono po čemu ostali igrači trebaju da se ugledaju na njega. To jeste njegov pravi legacy. Ne ep o second comingu. Narodu je trebao neko da popuni emocionalnu i igračku rupu nakon Jordanovog povlačenja i Kobe je poslužio svrsi. Bio je heroj kakav im je trebao u takvom trenutku, ne onakav kakvog zaslužuju.

Kobeu su Jordan i njegovi Bullsi oduvijek bila referentna tačka, a kasnije se to nametnulo i ostatku košarkaškog svijeta. I dok Bryantu nije uspjelo da dostigne svog uzora i idola, Curry i Warriorsi su ga stigli i prestigli. Međutim, dok Bryant dobija svu ljubav ovog svijeta, ljudi poprilično neblagonaklono gledaju na Warriorse. Skloni su komentarima kako oni ne mogu u istu rečenicu sa Bullsima, kako se nekad igrala puno bolja košarka, ne može se ova liga porediti sa onom, kako ta run and gun košarka ne bi prošla protiv ozbiljnijeg sistema, kako im nije lijepo to silno prangijanje i slično. Nameće se zaključak da ljudi baš vole tu neku 63-58 košarku Krke i MZTa, teško se identifikuju sa likom koji je građen kao bilo koji prosječan basketaš, ne vole dobar protok lopte i puno asistencija već samo zvjerska zakucavanja, kao i da su u doba kad nisu čestito imali televizor, a kamoli internet, gledali su po šesnaest utakmica dnevno i sve do dana današnjeg vršili uporedne analize kvaliteta košarke.

Pitao sam se zašto je to tako? Čemu takvo nipodaštavanje ljudi koji daju pečat našoj eri i čine je istinski važnom? Možda je u pitanju klasičan žal za mladosti kada je sve bilo bolje, ljepše i sjajnije. Međutim, nije. Večina koji stoji iza ovakvih stavova ne da nije tada uživala u cvijetu mladosti, već jedva da je bila i rođena. U pitanju je klasična naknadna pamet. Narod kao i obično nije u stanju da prepozna vrijednost stvari u realnom vremenu, već mu je potrebna vremenska distanca, neka autoritativna glava, kao i generalna priznatost da bi nešto prihvatio i krstio kao istinski vrijedno. Zato ne treba čuditi kako, zaboga, ne mogu Warriorsi u istu rečenicu sa Bullsima, Messi sa Maradonom ili recimo Birdman sa Građaninom Kejnom. Pa đe će to valjati, nije nastalo prije 50 godina i niko mi nije rekao da tako treba.

Za kraj, ne mogu da odolim da ne napravim jedan mali eksperiment. Kobe Bryant je sinoć postigao okruglo 60 poena sa 50 šuteva iz igre. Šta bi Curry uradio sa tolikim brojem upućenih lopti? Curry naravno nikad neće biti toliko besraman pa preskočiti svoje saigrače 50 puta u toku utakmice, ali hajde da vidimo šta bi bilo kad bi bilo. Prvo, treba naglasiti da je Curryev karakter dijametralan Kobeovom, što znači da Curry neće šutnuti toliko puta osim ako ga baš ne ide i ako ga ostatak tima ne nastavi hraniti loptama i igrati za njega. Dakle, procenat šuta iz igre bi morao ići preko barem 50% da bi natjerao Stepha na gubitak savjesti. Većina Stephovih šuteva su trice, recimo od 50 ukupno, 33 šuta bi bilo za tri, uz dobro raspoloženje, realno je reći da bi ubacio 18. To je u startu 54 poena. Ostalo bi nam 17 šuteva za 2 koji su u njegovom slučaju isključivo polaganja i floateri, pošto ne šuta duge dvice. S obzirom da su to najlakši šutevi u košarci treba očekivati da bi pogodio 2/3 istih, dakle 11, što nam dodaje još 22 poena na ukupni saldo. Curry ne šutira previše bacanja (za igrača takve klase i tog šuterskog volumena) ali realno je očekivati da bi u takvom meču bar 10 puta stao na liniju za slobodna bacanja i kao neko ko šutira ista preko 90% sasvim sigurno na svoj career night ne bi promašio nijedno. Što nas dovodi do ukupno brojke od (18×3 + 11×2 + 10) 86 poena. Mašala. Mogao je i do stoje da sam bio bezobrazniji, drugi put ću. Ovo naravno nikad nećemo moći provjeriti, i hvala Curryu što nećemo, košarka je ipak timski sport.

12993393_1013121202128656_5080592572197209002_n

Koji je zaključak svega ovoga? Vjerujte svojim očima, a ne bajkama. Ne čekajte da vam neko drugi kaže šta vrijedi i da tek tada dobije vaše poštovanje. Uživajte u košarci, u ovom trenutku, ne hejtujte bez razloga one koji još nisu rekli svoju posljednju riječ, jednog dana će vam biti drago što ste bili svjedoci stvaranja istorije.

 

25 stvari iz prošlosti koje bi trebalo promijeniti

Posted on

Prije nekih dvadesetak dana Hulu nam je predstavio novu mini-seriju koja se zove “11. 22. 63.”. Riječ je o adaptaciji istoimene knjige slavnog Stephena Kinga, izvršni producent je J. J. Abrams, a u glavnoj ulozi možemo gledati čovjeka kojeg ne mogu odlučiti da li neizmjerno gotivim ili istinskim prezirem – Jamesa Franca. Knjigu, osim ako se slučajno ne zove “Doživljaji mačka Toše” ili “Guliverova putovanja”, možete staviti kuću i imanje da nisam pročitao, ali serije mi eto ne promiču. Sama radnja je sledeća: naš junak iz 2016. godine kroz neki portal putuje nazad u 1960. kako bi spriječio ubistvo američkog prezidenta Johna Kennedya i tako budućnost učinio ljepšom, ugodnijom, bez ratova, rijalitija i mjestom gdje cvjeta hiljadu cvjetova.

Sama premisa da će jedan spašen ljudski život, pa makar to bio i onaj najveće pop zvijezde od sva 44 američka predsjednika, značajno promijeniti svijet na bolje je krajnje naivna, al ajde, povjerovali smo i u veća sranja. Za sada su prikazane 3 epizode od ukupno 8, nije me štosekaže oduvalo, ali fino drži pažnju i neću napraviti preveliku štetu ako vam je preporučim. Pa ako ispadne krš na kraju, ako ništa biće materijala za pljuvanje po tviteru, win-win situacija, što bi rekli naši stari. Međutim, nismo se ovde okupili da bismo prdili o samoj seriji, već me je njena radnja inspirisala za ono što slijedi. Šta bi to iz naše bliske prošlosti trebalo spriječiti, promijeniti kako bi svima bilo bolje, što bi imalo jednak uticaj na današnji sunčaniji dan bar kao JFK-ov dug životni vijek?

Ne časimo časa i krenimo odmah, ni hronološki, ni po važnosti, već čisto onako kako mi bude padalo na pamet jer apsolutna nula istraživačkog rada je uloženo u ovo, pa nisam vam ja Spotlight:

1. Spriječiti Umita Davalu da posjeti frizera u predvečerje Svjetskog fudbalskog prvenstva 2002. u Japanu i Južnoj Koreji.

Soccer - FIFA World Cup 2002 -Japan v Turkey - Second Round
nije šala

2. Natjerati građane Srbije da u proljeće 2012. ipak glasaju za Različak.

3. Ne dozvoliti Kusturici i Dragojeviću da se dohvate filmske kamere u 21. vijeku

4. Spriječiti estradno uskrsnuće Bobana Rajovića i novi uspon pjesmom “Usne boje vina” jer ga zbog toga više niko ne zove Piroman.

5. Priznati Slavoljubu Ćivot i Malu privredu kao tačna rješenja u asocijacijama u Slagalici.

hqdefault
to je i naša reč

6. Onemogućiti upoznavanje Dare Bubamare i njenog vjenčanog kuma koji je, po njenim riječima, odgovoran za puštanje u javnost seta njenih privatnih fotografija radnog naslova “velibor džarovski”.

7. Preduzeti mjere kako prijetnja poslanika SDS-a Borislava Bojića “da te bubnem ja torbom” upućena predsedniku NSRS Igoru Radojičiću ne bi ostala samo na riječima.

8. Organizovati obećani košarkaški spektakl Dodik vs Mihajlica za hegemoniju nad narodom s ove strane Drine.

9. Spriječiti rođenje Marčela.

10. Ne dozvoliti promjenu pola izvjesne Izabel (prije je bila Lovro ili tako nešto) iz Rundekovog smaračkog benda.

11. Otkriti da je Čola gej odmah nakon uspjeha pjesme “Gori vatra”.

12. Poslati No Name i drugu godinu uzastopno na Evroviziju, u inat Flamingosima.

13. Uručiti Draganu Davidu Dabiću Oskare 2009. za najbolju šminku, kostim i scenario.

dragan-dabic-stoji
#whiteoscars

14. Odsjeći ruke fudbalerima Srbije pred svjetske šampionate 2006. i 2010. godine.

15. Pokrenuti “Parove” još prije 10 godina.

16. Ne dozvoliti G.R.R. Martinu ni da počinje pisanije.

17. Spriječiti S.A.R.S. Bend, ne bolest. Aj dobro, i bolest.

18. Ksendža Pajčin mora ostati živa, koji crni Kenedi.

19. Srećni ljudi da ne završe nikad.

20. Udariti reket porodici Đoković prije nego što se ona uhvati reketa.

21. Spriječiti da Predrag Danilović dobije nadimak Saša.

22. Onemogućiti da Saša Jakšić postane Žika.

23. Skinuti sva vrata sa dvorane u Vršcu maja 2007.godine

24. Ranije upoznati Mutu Nikolića i logopeda.

25. Dragišu Ćorsovića nikad spustiti s Pala.

Naravno, ovo je samo vrh ledenog brijega, ostatak je na vama. Svoje prijedloge za prekrajanje istorije zarad boljeg danas slobodno dajte u komentarima ili na tviteru uz haštag #nećuovakvojuče.

Zašto želim učestvovati na Spark.me?

Posted on

“Tamo visoko za brda ona…” pjevali su No Name, ponos Crne Gore, arhineprijatelji Flamingosa i najsimpatičniji predstavnici na Evroviziji najskorije od svih bivših država (ovo najsimpatičniji i nije bilo posebno teško postići s obzirom da im je jedina konkurencija jedan Joksimović). Tamo visoko za brda ona ću i ja da odgovorim kad me mater upita kud si poš'o krajem mjeseca maja (drevnog naroda ili popularne pčelice, ostaje nedoumica) tekuće godine. Valjda.

No, krenimo od početka.

Prije određenog vremena mi je Dara doviknula nepar lijepih riječi na temu Spark konferencije. Rekla je da nema boljeg mjesta za učenje i upoznavanje novih ljudi, da je to pravi spoj ugodnog i korisnog. Spomenula je i kako je pravo vrijeme da prestanem biti beter, da osvjetlam obraz našeg kraja i tim divnim personama se preporučim jednim tekstom. Rekao sam, ne brini Daro, pravi sam čovjek za posao.

Od tada je prošlo, aproksimativno, 39 godina, a ja sam uradio jedno veliko ništa. Pitate se zašto? Razloga je više. Kao prvo, Halejeva kometa se ukazuje češće od bilo kakvog oblika mog produktivnog rada. Kao drugo, Dara non stop vozi bicikl, ne djeluje baš kao neko ko donosi racionalne odluke, zašto bih joj vjerovao? I kao treće, posljednji put kad sam aplicirao za bilo šta nije se baš najsrećnije završilo. Prijavio sam se da budem stipendista grada Banja Luka. Oni su me odbili uz pismeno obrazloženje koje glasi “jel ti nas zajebavaš”. Bijednici, praviće taj 6.73 prosjek od blata.

Tu nije kraj mukama, lokacija konferencije je Budva. Nedavno sam u jednom tekstu Trebinje krstio kao arguably najudaljeniju tačku kontinentalnog dijela Evrope. Tim slijedom, bojim se i da pomislim u kojim se morskim dubinama nalazi prestonica noćnog života Crne Gore. Umorio sam se, a nisam ni krenuo. Uostalom, čak i da se uspijem izorganizovati za prevoz, ne znam kome bih ostavila djecu na čuvanje. O, ne, preočigledno je da sam i ovo prepisao od Dare. Briši.

Ipak, valjalo bi uzeti u obzir i neke pozitivne aspekte ove priče, odnosno razloge zašto sam na kraju odlučio da napišem ovaj tekst. Obećao sam sebi da ću u 2016. konačno izaći iz svoje čips-serije-krevet zone komfora (ili je konfora?) i upustiti se u nešto nepoznato, a ima li bolje prilike za to od regionalne web konferencije? Ok, ima, ali babi je skoro 90 godina, a i skejt polako izlazi iz mode. Dalje, Spark je konferencija gdje je moguće unaprijediti svoj blog, naoružati se novim idejama, mnogo toga naučiti, proširiti kontakte + zajebavati se pored plaže. Zvuči kao Parovi, samo bez Zmaja (a ja volim Parove). Mislim da bih mogao nadoknaditi taj deficit. Ne mogu obećati takve oratorske vještine i ljubavničku nezasitost, ali hej, krajiški geni su krajiški geni. I treći, svakako nezanemariv faktor je što sam sa Crnom Gorom uvijek imao izuzetno ugodna iskustva. Čak sam svojevremeno u Kumboru na nekom dječijem kampu pobijedio u takmičenju u poeziji. Ako sam ranije i imalo dileme, od tog časa sam definitivno postao siguran, život će mi obilježiti nejebica. Svejedno, pobjedi se u zube ne gleda.

Long story short, bila bi za mene velika čast i privilegija da se nađem na ovoj prestižnoj konferenciji i postanem njen zvanični bloger. Ko zna, možda otkrijem da nisam najpametniji čovjek na svijetu, mada će me biti vraški teško u to uvjeriti, pogotovo sad kada mi je Ana Kokić fejvala tvit. Kočijo, tamo visoko za brda ona. Ojha!

zz

 

 

 

Izvještaj sa koncerta Leksingtona

Posted on Updated on

Godinama bojim ovaj život siv, godinama nisam ni mrtav ni živ… a onda je najavljen koncert Lexingtona u mom gradu i sve je dobilo smisao.  Ne sjećam se kada sam tačno postao prvosveštenik kulta Lexingtona, ali znam da ovaj trenutak čekam skoro tri godine. Bilo je to ljeto gospodnje 2013. i njihov nastup je najavljen u sklopu nekog takmičenja u nekim skokovima u neku vodu u, pazi sad, Trebinju?! Da, baš tamo, u Trebinju, arguably najudaljenijoj tački kontinentalnog dijela Evrope. Znali smo da ako se uputimo na taj beskrajno daleki put, sudba će ekspresno uzvratiti i dovesti Bojana i ekipu već idući mjesec u naš sokak, što će našu odiseju automatski učiniti besmislenom, a ako ne odemo, koncerta u BL vrlo izvjesno nikad neće biti. Nismo otišli, niko ne zna zašto, vjerovatno zbog neočekivanog izliva razuma u mozak, ali ne mogu sa sigurnošću da tvrdim. Zbog toga, Svevišnji je gotovo pune tri godine testirao našu vjeru, ali nismo poklekli. Vinjak i bend nazvan po najslavnijem tamnoputom karakternom glumcu (priče o istoimenom kafiću u kojem su počeli karijeru je za one bez pristupa internetu) ostale su jedine konstante u našim životima i konačno se isplatilo. Dan zaljubljenih, dvorana Borik.

Na dan koncerta, vrijeme do početka sam prekraćivao čitajući komentare na njihovoj zvaničnoj Fejsbuk stranici. Mnošto poruka ljubavi, iščekivanja, ali i žalosti od ljudi koji neće moći prisustvovati koncertu je stizalo sa svih strana. „Da živim u Banjaluci, obavezno bih sutra u 20h bio u Boriku, jer obožavam pesme Lexington benda!“ napisao je izvjesni Dragan Savić i zaslužio tri lajka za svoj komentar, između ostalih i moj. Anđela Trajković je dodala „Da bi bar došli u Bujanovac ili Vranje bila bih u prvom redu!!“ i začinila poruku poljupcem na kraju. Never stop dreaming little princess!

yf5u0105

Nakon četvoročasovnog „zagrijavanja“ u omiljenom ugostiteljskom objektu zaputili smo se prema dvorani. Tamo nas je osim odvratne kišurine dočekalo i jedno prijatno iznenađenje. Prava rijeka ljudi koja čeka da uđe. Ne rijeka, jer je baš puno kiše napadalo, nego ono kao mnogo ih je, kapirate. Zaista to nisam očekivao i konačno je postalo jasno da, iako se ime Banjaluka prvi put spominje još 1494. godine u povelji hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava Drugog, tek ove večeri je u potpunosti zaslužila status grada. Strpljivo smo sačekali svoj red i konačno ušli u dvoranu, pet minuta prije 20 časova.

Unutra djevojaka kao u priči i neki lik koji liči na Milija iz Miligrama. Kakvoj priči? Pa vjerovatno nekoj koju bi Lexington Steele pisao. Mislim, bilo ih je toliko da su sasvim solidnu šansu da nešto privedu imali čak i oni koji su posljednji put bili intimni sa ženskom osobom još dok ih je majka dojila. Doduše, većina njih je bila vidno maloljetna što nas je dovelo do tzv. Adam Johnson rasprave. Dobrih pola sata je trajala diskusija o tome šta se u našem zakonu smatra djetetom, odnosno šta bi bilo polno opštenje sa djetetom. Na kraju smo se složili da se ne slažemo i neka sud odluči ako i kada za to dođe vrijeme.

yf5u0077

Koncert je konačno počeo sa oko 45 minuta zakašnjenja. Izlazili su na binu jedan po jedan, zaključno sa pjevačem Bokijem, čovjekom anđeoskog glasa, apolonove građe i sa optužnicom za skrivanje Ratka Mladića. Bez sumnje najpoželjniji srpski neženja, iako je oženjen. Prije koncerta je pala opklada s kojom pjesmom će započeti i kao po običaju niko nije pogodio. Ja sam svoje pare stavio na „Potraži me“ i subjektivno ću procijeniti da sam bio najbliži i proglasiti se neformalnim pobjednikom. Počeli su sa nešto laganijom „U srce udaraj“ gdje je već publika u potpunosti pala u trans, a onda su se redale „Kako je, tako je“, „Miris karmina“, „Prišla“, „Trijeznili me prijatelji“ i ostali hitovi (nemam pojma da li je stvarno bio ovakav redoslijed, popio sam). Curice su vrištale, a sa plafona su padali baloni.

Potom su rekli da će otpjevati dvije manje poznate pjesme, a to su zapravo bile „Nezaboravna“ i „Nemiru moj“ sa posljednjeg albuma, što sam doživio kao poprilično omalovažavanje jer je to bilo kao da fanu Premier lige kažete manje poznati Gabriel Agbonlahor, ili Shola Ameobi. Međutim, to ne umanjuje činjenicu da imaju uistinu fantastičnu saradnju s publikom. Naročito u tome prednjači potpuna energetska bomba i apsolutni kralj univerzuma basista Čupo, a čiji je pravi nadimak Gagi, što smo saznali na koncertu. Non stop je svojim potezima animirao publiku i pravio ona srca kao Pato kad zabije gol što je i mene natjeralo da to obavezno ubacim u svoj neverbalni repertoar. Ilde Šaulić i Biljane Pećić sa kojima su snimili duete „Ti nevoljo moja“ odnosno „Samo ostani tu“ nije bilo, ali to se ni najmanje nije osjetilo u izvođenju, što zbog uključenosti publike, što zbog maestralnog „skidanja“ ženskih glasova od strane gitariste Vukse i klavijaturiste Blizanca (ex Mambo Jumbo Serbiano).

yf5u0099

Ipak, bio je jedan specijalni gost. Ni manje ni više nego Dado Utoka Glišić. Imao je svoj humoristički program u vidu dvije na plejbek otpjevane pjesme, dok su momci iz Lexingtona odmarali. Naravno, njegov nastup smo prekidali glasnim uzvikivanjem imena sudije Siniše Bosnića po čijoj presudi je Dadi oduzet muzički studio, a što je, složićemo se, najveća usluga čovječanstvu još od pronalaska vatre.

Nakon povratka, bend nam je predstavio novu pjesmu koja će se naći na novom albumu kojim bi nas trebali obradovati na proljeće. Pjesma se zove „Bosanka“ i zaključili smo da će sasvim sigurno biti hit, jer je alternativa tome da ne bude hit, što budimo realni, nije realno. Nakon toga su nastavili sa teškom artiljerijom u vidu „Dobro da nije neko veće zlo“, „Da me malo hoće“, „Donesi“, „Potraži me“, „Balkanska pravila“… Osim svojih izveli su i nekoliko tuđih pjesama. Dino Merlin, Dženan Lončarevic i Plavi Orkestar su imali tu čast da se njihove numere nađu na repertoaru. Bio je tu i neki instrumental (ne padež, nego pjesma bez vokala) koju su najavili kao spoj rokenrola i trube, a mogli su i kao miks kavurme i četvorke iz geografije na polugodištu, jer realno bilo je prvo otprilike koliko i ovo drugo. Kako se koncert bližio kraju, shvatio sam da u dvorani nema ni k od klimatizacije, te da smo vjerovatno potrošili više tečnosti nego evropsko prvenstvo u vaterpolu.

Lexington je još jednom potvrdio da su majstori da naprave vrhunsku atmosferu i sigurno nije bilo onih čija (nema sumnje visoka) očekivanja nisu ispunili. Slobodno mogu reći da su uživo još bolji nego na albumu. Nakon svega red bi bio da se odužimo onima koji su nam obezbjedili ovaj spektakl. Najmanje što možemo učiniti je da organizatoru koncerta uručimo ključeve grada, a sve sponzore oslobodimo plaćanja poreza u narednih godinu dana. Barem toliko su zaslužili.

Slavni američki novinar Bill Simmons je nakon što su njegovi voljeni Boston Red Sox konačno osvojili titulu u bejzbolu napisao knjigu koja se zove „Now I Can Die in Peace“. Ja doduše nakon koncerta Lexingtona umirati ne moram, bilo je dobro kao u raju i vruće kao u paklu, tako da sam to već prošao, ali sam svakako ovaj post morao napisati. A sad odlazim da po bespućima internet tražim sebe na snimcima i selfijima sa koncerta, te ako bog da, apdejtujem cover photo.

Bio sam za Novu godinu u Budimpešti i nećete vjerovati šta mi se dogodilo (FOTO) (VIDEO nema) dio drugi

Posted on

Prva stvar koja nas je fascinirala po dolasku u Budimpeštu bilo je saznanje da je kurs Forinte vezan za kurs novca iz Monopola. Preskordiciju odnosno predosećanje budućeg događaja da ćemo za jedan Euro dobiti preko tri stotine “mađarica” zaista nismo imali. U poređenju sa Forintom čak i bijedni Dinar djeluje kao Schwarzenegger naspram Milanka Mihajlice na takmičenju u body buildingu.

Nakon razgledanja najužeg centra grada odlučili smo se da jednom za svagda riješimo dilemu staru koliko i samo čovječanstvo – Ko je bolji, McDonalds ili Burger King? Odgovor je – dramatična muzika – još malo dramatične muzike – Burger King. I nije bilo čak ni neizvjesno. Nema na čemu. Služimo narodu.*

*Napomena: ovaj blogpost nije sponzorisan.

Oko podneva smo se smjestili u hotel. I da sam imao puno veće standarde, bio bih prezadovoljan, a budući da sam sirotinja navikla na “vrhunske smještaje” koji bi predstavljali sobu metar sa metar ili štalu, mom oduševljenju nije bilo kraja. Osim klime, wifi-a, superudobnog ogromnog kreveta i još milion gotivnih stvarčica, dočekao nas je i televizor sa oko 500 kanala. Naravno, ništa ne može u životu biti savršeno pa ni ovo. Većina kanala bili su mađarski, turski, njemački i kineski, dakle nama neukima negledljivi. VH1 nam je bio skremblovan, pa nam je preostalo samo da uživamo u čarima biatlona na Eurosportu. U ponudi je bio i pozamašan broj erotskih i porno kanala, ali njemačke 60+ domaćice nisu bile naš cup of tea.

Popodne je bilo rezervisano za krstarenje Dunavom. Bili smo poprilično skeptični povodom te avanture, ali nas je Surovi Profesionalac ubijedio u ispravnost tog izbora. “Plovio sam nebrojeno puta svim svjetskim rijekama, čak i u Egiptu, ali Dunav, Dunav je nešto posebno.” kazivao je on. I nije pogriješio. Bilo je više nego ugodno ploviti i posmatrati sva ona silna arhitektonska čuda koja svijetle sa lijeve i desne obale. Neka žena nam je objašnjavala šta je šta, ali priznaću da je nisam baš pohvatao, da li zbog toga što sam previše bio skoncentrisan da sve to okom zabilježim pa sam isključio čulo sluha ili što sam već pošteno zavirio u čašu šampanjca koji smo dobili, ne mogu sa sigurnošću da tvrdim. Ostatak ekipe s broda se fokusirao na selfije i nadglasavanje nekim glupim pričama, pa je propustio da na pravi način uživa u ovim divnom iskustvu, što me po ko zna koji put podsjetilo na činjenicu da narod nema pojma ni o čemu.

budicadd

Krstarenje je završilo oko 18 časova i imali smo ponudu da ostanemo u gradu sve do nekih 3 ujutru kada bi bus došao po nas i vratio nas u hotel ili da se gradskim prevozom vratimo sada i odmorimo, pa ponovo u grad tamo oko 21:30. Svi smo se složili da nam više odgovara druga opcija. Ipak, prije povratka u hotel odlučili smo da isprobamo neke od specijaliteta u Budimpeštanskom Zimzogradu, ako ga tako mogu nazvati. Krkali smo po kobasicu veličine Dolpha Lundgrena  i popili po kuvano vino. To zadovoljstvo je koštalo, s obzirom da sve nalazi na ulici, paprenih 20 eura ili otprilike 17 milijardi forinti, ali lagao bih kad bih rekao da nije vrijedilo. “Lepo je ko bog” da parafraziram Karleušu.

S obzirom da nam se hotel nalazio negdje u okolini Požarevca, da bismo stigli do njega morali smo ići tramvajem, pa izmijenjati tri linije metroa i konačno na još jedan tramvaj. Budući da nas je bilo milion nikome nije padalo na pamet da kupuje kartu, pa je Surovi Profesionalac iskoristio priliku da još jednom demonstrira svoj neporecivi šarm i vrhunski smisao za humor uz, nema dileme, foru godine “Volim ovu Budimpeštu jer ima najjeftiniji gradski prevoz u Evropi”. Šta reći osim – srpski Louis CK.

Temperatura je drastično padala, a i put se poprilično odužio, tako da smo skontali da nam se ne isplati vraćati i mrznuti u gradu i da ćemo Novu godinu dočekati na “privatnoj žurci” u hotelskoj sobi uz hitove Marine Visković sa Youtube-a. Pored jedne od stanica na kojoj smo čekali bus spazili smo prodavnicu koja radi i tu nakupovali piva i slanih zanimacija.

Kada smo stigli u hotel skapirali smo da je pivo bezalkoholno, a čips onaj neki bezveznjak sa ukusom slanine. Otprilike tada nam je i gospodin umor zakucao na vrata, pa je i scenario po kojem novu godinu dočekujemo u carstvu snova bio napisan. Probudio sam se u četiri minuta prije ponoči, pogledao na sat i samo se okrenuo na drugu stranu. Honest trailer mog života u 2016, vaistinu. Objekitvno posmatrajući – najbolje dočekana nova godina ikad!

Kraj drugog dijela.

 

Bio sam za Novu godinu u Budimpešti i nećete vjerovati šta mi se dogodilo (FOTO) (VIDEO nema) dio prvi

Posted on

Zaista nisam mogao i hiljaditu godinu uzastopno praviti se da se gotivim u zadimljenom pretrpanom klubu ili kafiću uz kolut čajne i pet piva po cijeni od superpovoljnih sto maraka dok odbrojavamo posljednje sekunde stare godine, a zapravo se nadamo da iste predstavljaju i kraj ove torture od života, pa potom ljudima uz troljupce poželimo puno svega, iako nas oni interesuju koliko i treće kolo japanske džej lige (osim ako nije neka dojava). Budući da bi me djevojka sasvim sigurno, u najboljem slučaju, samo likvidirala pogledom ili mi se zahvalila na saradnji da sam joj predložio da “najluđu noć u godini” provedemo u toplini doma uz Grandovo narodno veselje ili neku od repriza filmskih klasika na teveu (čitaj Žikine dinastije, dio kad Miše jebe, kad ne jebe ili kad Taško Načić prdi dok bježe iz bolnice sakriveni u konju, sasvim je svejedno) nije mi preostalo ništa drugo nego da potražim alternativne solucije.

Tri dana u prestonici Mađarske se činilo kao dobitna kombinacija. Preko agencije, taman da ne moram misliti ni o čemu, dovoljno blizu da se ne polomim previše u putu, dovoljno daleko da serem kako sam vidio svijeta, dovoljno dugo da vidim sve što me zanima, dovoljno kratko da ne počnem histerisati kao pičkica jer mi nedostaje sopstveni krevet. Pametna investiranja početkom decembra u ubojitost Watforda, odnosno napadačku impotenciju Ivana Radenovića bila su dovoljna da eliminišu finansijsku stranu priče kao potencijalni problem. Ako smo sve utvrdili, samo da pitam jesmo li spremni da pođemo? Ajmo onda!

Oko pola časa iza ponoći smo se smjestili u komforni autobus koji fura prema grani. U busu nas je dočekao naš vodič kojem ne znam ime, ali kojem sam na osnovu crta lica odlučio dati nadimak Surovi Profesionalac. On je, naravno, moje povjerenje odmah opravdao tako što je pogriješio ime agencije u kojoj radi. Bože moj, i najboljima se dešava. Jedno vrijeme sam čak imao teoriju da je zapravo kidnapovao našeg pravog vodiča i sad je uskočio u njegovu ulogu i vozi se po Evropi za džabaka, ali je na kraju odbačena zbog nedostatka dokaza.

Iza nas su sjedile neke dvije zjakare koje nisu prestajale da smaraju svojim njanjavim glasovima i nadasve debilnom pričom. Uspio sam pohvatati da rade u IT sektoru i naravno na osnovu toga sebe smatraju aristokratijom 21. vijeka što me dovodi do zaključka da bi tehnološki napredak trebalo momentalno zaustaviti zbog opšteg dobra. U suprotnom će ovakvi moroni koji garant te svoje poslove od neprocjenjive važnosti za firmu, ali i opstanak čovječansta obavljaju u kojekakvim call centrima uzimati sebi za pravo da ubijaju djecu po ulici, njanjavim glasovima ili pištoljima, ostaje da se vidi. Na svu sreću, vozač je ubrzo odvrnuo muziku, pa je i moja koncentracija otišla u drugom pravcu.

Aca Lukas, Aco Pejović, Ceca, Dejan Matić i ostale vedete domaće estradne scene redale su se jedna za drugom. Sve su pjesme išle normalno, samo kada bi red došao na Adila, vozač bi ga preskočio. Slučajnost, pomislićete. Naravno da nije. Isti “incident” se desio i kada sam, sada već, pretprošle godine putovao u Beč. Sve može, samo Adil nikako. Doduše, sada mi je to i manje zasmetalo pošto je na listi bila samo hitična, ali ne i vanvremenska “Ista ja”. U Beču su me sa preskakanjem “Laku noć”, “Niko me nema”, “Maskenbal” ili dueta sa Allegro Bandom naprosto ujeli za srce. Pitao sam se zašto je to tako, šta je to što eliminiše Adila i čini ga nedostojnim ove plejliste u očima i ušima naših vozača?

Možda zato što je Cigan? Na to ću odgovoriti kontra pitanjem – da li bi preskočili Džeja ili Ljubu Aličića? Naravno da ne bi. Dakle problem nije rasističke prirode. Možda zato što je tukao ženu? Moguće, ali opet, vozači mi djeluju kao patrijarhalno odgojeni mladići koji su svjesni da je ponekad ljepšoj polovini neophodno na tradicionalniji način ukazati na mane u njenom ponašanju. Da li zato što su mu pjesme izuzetno emotivne pa u vozačima bude sjećanja na neke potisnute emocije, a iznad svega im je da sačuvaju imidž hladnih mačo tipova? Bojim se da će ovo pitanje ostati enigma i generacijama poslije nas, ali ako neko ima svoju teoriju neka slobodno napiše u komentaru.

Ostatak puta smo prespavali, a snove nam je prekidala tek lijenost hrvatskih i mađarskih graničara, pa smo morali izlaziti iz busa na minus Rocco Sifredi kako bismo im pokazali naše putne isprave. Nek se malo ugledaju na gospodu sa naše granice kojima apolutno sjeva paja ko ulazi i izlazi iz zemlje. U glavni grad države koja nam je podarila trenerku Gabora Kiralya stigli smo oko 9 ujutru gdje nam je sunce poželjelo dobrodošlicu.

buda

Kraj prvog dijela.

 

Zašto je “Kralj izgubljenih stvari” najbolja pjesma svih vremena?

Posted on Updated on

Nakon proljećnog uživanja u mirisima cvijeća i ljetnog orgijanja, jesen je pravo vrijeme za rješavanje egzistencijalnih pitanja (dvoje od ovo troje nije istina), a ima li šta egzistencijalnije za emotivnu dušu balkansku od pitanja “da možeš samo jednu pjesmu slušati do kraja svijeta i vijeka, koja bi to bila”? Koja je to koja je i janjetina i boranija za srce napaćeno, koja najljepše miluje i najjače bol zadaje, koju se vrišti mrtav pijan u pola 5 ujutru, a i u podne pjevuši u ništa trijeznijem stanju? Ozbiljno sam pristupio ovoj studiji, popeo se na tavan, skinuo prašinu sa starih ploča i utonuo u carstvo najdivnijih melodija.

Naravno da nisam, kakav crni tavan, kakve ploče, saberite se. Ovaj gorko-slatki zadatak se baš kao i svako važno otkriće u istoriji rješava u sekundi. Rješenje je pronašlo mene, baš kao jabuka Njutna. No, ovde nije pitanje kako, već zašto, prijatelji dragi, pa ću se potruditi u najkraćim crtama da vam objasnim zašto je baš pjesma iz naslova najbolja ikad, iako je to svakom iole čestitom čovjeku jasno od prvog dana.

Sveto trojstvo zaslužno za nastanak ovog remek-djela čine tekstopisac Marina Tucaković, izvođač Saša Matić i kompozitor anonimni Grk od kojeg su bregovićevali pjesmu, a kojem istorija nije upamtila ime. Ili jeste, a ja sam prelijen da guglam. Bojim se da nikad nećemo dobiti odgovor na to pitanje.

ovaj nije

Kao i svaki masterpiece, i ovaj svoju savršenost duguje upravo kompaktnosti. Kada bi i najmanji djelić falio to više ne bi bilo to. Zamislite npr. šampionski tim Bullsa iz 90-ih bez Toni Kukoča ili ćevape bez luka. I dalje bi to bilo sasvim dobro, ali ne i božanski.

Nemoguće je ikog osim Saše Matića vidjeti u ulozi pjevača ove numere, vokalni raspon koji bi mogao pjevati i operske arije uz istovremenu sposobnost da na slušaoca prenese emociju jaku da suzama potopi jugoistočnu Evropu čine duo ubitačniji od Stocktona i Malonea i predstavljaju nešto neviđeno na estradnom nebu još otkad je Rođa Raičević podletio pod crtu kokaina.

Melodija moćnog Grka je takva da djeluje da je on tu bio samo posrednik, tek ruka koja je na papir zapisala note koje su odozgo diktirali lično Otac, Sin i Duh Sveti. Klasičan dodir neba, da parafraziram krajiškog Sinatru Nedeljka Bajića Baju.

Ipak, ono u čemu je najveća vrijednost pjesme “Kralj izgubljenih stvari” je tekst našeg najvećeg tekstopisca, pjesnika, umjetnika i generalno svega najboljeg što je srpska majka ikad rodila, Marine Tucaković (napomena: termin srpska majka se ovde odnosi na svaku rodilju srpske nacionalnosti, ne na Svetlanu Cecu Veličković Ražnatović). Ništa ne otvara gvozdena vrata našeg srca kao lijepa i bolom natopljena riječ, a kakvu je Marina doktorirala. Napisala je hitova više nego što je Zmaj od Šipova brakova spasio (he he), a legenda kaže da je Jesenjin svojevremeno izvršio samoubistvo baš iz razloga što je predosjetio da će se u Srbiji roditi jedna zbog koje nikad neće moći ponijeti titulu najvećeg pjesnika svih vremena.

Grkova božanstvena muzika je u Marini probudila inspiraciju za tekst kojim će nadmašiti čak i svoje suludo visoke standarde. Nastala je pjesma za sva vremena. Višeslojna kao da ju je Nada Macura oblačila. Pjesma koja je naizgled samo ljubavna, a zapravo govori o svemu što je bilo i što će biti, presuđuje prošlosti i predviđa budućnost, bavi se temama koje su veće od svakog čovjeka, a koje potom u određenim segmentima uvija u naše svakodnevne, svima bliske tegobe, kako bismo lakše svarili sve što nam je umjetnik servirao na trpezu. Tekst koji mijenja istoriju. Metafizika dušom obojena. Pjesma zbog koje smo svi bar jednom u životu zagrlili babu i kroz suze i jecaje joj rekli da ne pušta nikog u kuću (ok, ovo možda samo ja).

Vrijeme je za analizu, strofu po strofu:

Ponekad sanjam te

u snovima se gubim

ali se probudim

čim krenem da te ljubim

Za početak lagana tematika, Marina iskusno gradaciono uozbiljava stvari. Klasična zabranjena ljubav, motiv idealne drage i našeg izgubljenog junaka kojem sudba nije sreću namijenila, plus elegantno upakovani omaži Branku Miljkoviću i Vladislavu Petkoviću Disu.

Više se tela tvog

ne oseća toplota

budim se u hladnim

rukama života

Shit just got real! Marina ne časi časa, druga strofa i BUM – smrt. Tijelo se ohladilo, ljubavi nema. Međutim, ko je tu zapravo mrtav? Ona? Bilo bi logično. On koji se iz minusa budi ničim izazvan u rukama života, što nam govori da on nije stalni stanovnik svijeta živih? Ili mi, publika? Je li ovo Lost? Mozak se bliži tački eksplodiranja, a još uvijek smo na početku.

Jer sve što prođe

sve što jednom prođe

kao po kazni uvek vraća se

Ovde Maki već svjetlo prebacuje na nas, na dvije svakodnevne teme, te o istom trošku naslućuje budućnost i konstatuje posljedice prošlosti. Pjesma je nastala 2005. a Marina je skontala da od petooktobarskih promjena nema ništa, da narod pamti kao Guy Pearce u “Mementu” i da se heroji 90-ih uskoro vraćaju na velika vrata, kao predsjednik i premijeri. “Kao po kazni” zna to Marina, imali smo šansu, ispustili smo je, ne vrijedi u druge upirati prst krivice, sada patimo. Druga tema koju u ovoj strofi obrađuje je i njoj samoj vrlo bliska, u pitanju je jo-jo efekat mršavljenja. Skineš 5, vratiš 10. Tako je to, life sucks, a ko će čitav život jesti Musli.

a kad se vrati

jednom kad se vrati

dođe da prođe

i opet sećaš se

E jebiga! That is so deep I can see Adele rolling in there. Diogen izlazi iz bureta i klanja se.

Svakog si jutra bolje nego sutra

a svaka noć je uvek presudna

Tri riječi za vas – klađenje na NBA. Osjeća Marina patnju mladih momaka, šta osjeća, predosjeća! 2005. nije bilo ničega, osim njene vizije. Boginja!

jer hiljadu ti stepenika treba do vrha

a jedan jedini do dna

Ova, bez ikakve dileme, mamojebna dubokoumnost se danas zloupotrebljava preko svake mjere te neopravdano stičemo utisak da je riječ o još jednoj bezvrijednoj baljezgariji, a nije. Jebiga, u vrijeme pisanja ove pjesme nije bilo fejsbuka, motivacionih postera i life coacha. Marina trendseter, a o narodu ne vrijedi trošiti riječi. Isusa su ubili, šta je za njih obezvrijediti jedan genijalan citat.

Bolje da nikada

i ništa nije bilo

da sam prećutao

sve što je srce krilo

Marina se ovde vraća na ljubavnu priču sa početka, lagano zatvara krug, te raskrinkava i demistifikuje odvratnu okoštalu frazetinu koja kaže kako ćemo uvijek više žaliti zbog onoga što nismo uradili nego zbog ono što jesmo. Malo sutra.

Zato se ne vraćaj

tišinu mi ne kvari

pusti da budem kralj

Kralj izgubljenih stvari

Ovo je posljednja strofa pjesme (mimo refrena) za koju je Marina sačuvala nekoliko asova. Završava onu ljubavnu priču, bez hepienda dakako, naš junak ubjeđuje sebe da može bez nje, tjera ljubav i sreću od sebe, kao da glasom Rusta Cohlea poručuje “Znam ko sam, i nakon svih ovih godina, ima neke pobjede u tome” i nastavlja da živi (na ovom ili onom svijetu, zavisno od vašeg viđenja druge strofe) u močvari sopstvenog bola. Po završnom stihu čitava pjesma nosi naziv, a on nam ukazuje na tri stvari – junaka pjesme, svakog od nas i Srbiju. O junaku smo rekli šta je bilo potrebno, svako od nas je izgubio minimum pet kišobrana u životu pa je i tu jasno na šta se aludira, a Srbija je izgubila sve što se izgubiti dalo, od teritorije, naroda do časti i dostojanstva. Svakodnevno i vanvremensko uvijeno u isti predivni oksimoron, savršenstvo.

Duboko udahnimo, slijedi refren:

I bolje da se ne vidimo nikad

ne živimo u istom vremenu

ja imam prošlost, ti imaš budućnost

snovi su između

Ako niste gledali “Inception” i “Interstellar” oprostite sto sam vam spojlovao, jer ovo je to. Iz iste strofe, nastale su dvije velike filmske uspješnice Christophera Nolana. Znao je Nolan od koga će da “crpi inspiraciju”. Pjesma je napisana 5 godina prije jednog, odnosno 9 prije drugog filma. Kada znamo koliko se i danas polemiše o intelektualnoj predrkanosti ovih filmova, jasno vam je šta je stvorila naša Marina. Dok se oko Nolana i njegovih filmova lome koplja da li su u pitanju apsolutna remek-djela sedme umjetnosti ili obična mainstream tralalarija, oko “Kralja izgubljenih stvari” nema dileme da je u pitanju pjesma za sva vremena. Što kaže Nata Bekvalac “Mili moj, svaka kopija bi da bude ko original”.

I bolje da se ne vidimo više

jer shvatili bi tad u isti čas

da sve je ovo, sve je ovo moglo

da prođe i bez nas

A za kraj, šta drugo – nihilizam. Sav (be)smisao života u jednoj strofi. Nema dalje!

Sada kada sam završio svoju misiju i kada je i vama postalo potpuno jasno da pjesme poput ove nema, niti će je ikad biti, ne preostaje mi ništa drugo nego da vam poručim da pustite “Kralja izgubljenih stvari”, zagrlite svoju voljenu osobu (ili babu) i šapnete joj da je volite (ili da ne pušta nikog u kuću).

Kucamo na vrata zaboravljenih asova: NBA na OBN-u

Posted on Updated on

Noćas je počela nova sezona najobičnijeg cirkusa sa nadrogiranim crncima ispranog mozga gdje se ne igraju odbrane, pod uslovom da se odazivate na ime Vlade Đurović ili da ste potpuni degenerik (napomena: prvo ne mora da isključuje drugo), odnosno najbolja košarka, poezija u pokretu i najkvalitetnija zabava sa one strane Anđusovih monologa ako ste urednik ovih redova ili čovjek sa iole funkcionalnim čulom vida i moždanim ćelijama (napomena: prvo ne mora da uključuje drugo). Dakle, ima li boljeg trenutka da se prisjetimo najslavnijih dana NBA lige? Naravno, ne govorim o vremenu kada je Chamberlain duboko penetrirao on and off the court, niti o vremenu Magic-Bird rivalstva, ni o Jordanovom carstvu ili vremenu kada je Peđa Drobnjak snimao reklame dostojne restorana Buca u kojem se dobro ruca, a Darko Miličić bio slavljenički tompus. Govorim o vremenu kada je ničim izazvana, najkvalitetnija košarka sletila u programsku šemu OBN televizije.

Bila je to jesen gospodnja 2006. kada sam radeći ono što najbolje znam (sumanuto šaltajući kanali i krkajući rebrasti xxl čips) ostao zatečen jer sam naletio na direktan prenos meča između tada mrtvog Houstona i nimalo više živih Clippersa. Čekaj stani (mali Đogani), otkud sad ovo? NBA na OBN-u? Da nije san? Nije bio. Kasnije će se ispostaviti da je bila noćna mora, ali o tome više u nastavku. Malo je reći da sam bio oduševljen, nakon što je B92 sunovratom Divčevih i Stojakovićevih Kingsa batalio NBA, a samim tim i ATV krađu prenosa od njih, “leteći cirkus” se mogao “pratiti” samo putem rezultata na HRT-ovom teletekstu, tako da je ovaj iznenadni OBN-ov poklon na mene djelovao kao godišnja zaliha viagre na Hugh Hefnera. Istina, početni entuzijazam je brzo splasnuo kada je postalo jasno da ovi pilićari nemaju ambiciju za neki ozbiljniji projekat, već su se zadovoljili onim paketom od četiri i po marke, tj. prenosom jedne utakmice sedmično, konstantno vrteći pet istih ekipa u tradicionalnom evropskom terminu nedeljom od 21:30. Ipak, ono po čemu će OBN-ova NBA odiseja ostati upamćena je čuveni komentatorski trojac Mirza Vilić-Edin Avdić-Adis Hadžić.

Mirza Vilić, riječnikom Dejana Anđusa, čovjek koji ne zna ništa ni o čemu. O košarci pogotovo. Ko li bi njemu uopšte dao da bude komentator? Odgovor je najočigledniji mogući, dao je sam sebi. Bio je u to vrijeme urednik, pa je neskromno sebi dodijelio da se ekskluziviše po NBA ligi, te putuje na All-star vikende i finala. Domaćinski, što bi rekli. Mirzino komentarisanje je najlakše uporediti sa vađenjem zuba na živo. Mučio se da prepozna igrače, a i one koje bi prepoznao uglavnom bi nazvao imenom koje nije njihovo, tako je npr. Amare Stoudemire bio Stodenmajer, Lebron James je postao Elbiđi, a Kevin Garnett KejĐej. Mirza će ostati upamćen i po tome što nikad nije upotrebio riječ “time-out” već je koristio njen “sinonim” – “marketing”. Tadašnjeg republikanskog kandidata za predsjednika Johna McCainea je krstio kao senatora Texasa umjesto Arizone (iako je ovaj viđen baš na utakmici Phoenix Sunsa koji su znate i sami iz koje savezne države) ali to mu je otprilike najmanji gaf, no meni je nekako ostao u sjećanju. Mirza je nogobulj sa OBN-a popio početkom 2009. godine, a nepunih pola godine kasnije istu sudbinu je doživjela i sama NBA liga. Ništa bez Mirze. Iako je zdrava logika nametala zaključak da Mirza nikad više ne bi trebao pronaći zaposlenje, ipak su drugarsko-rodbinske veze ovde jače od svega. Mirza danas radi na Arenasportu, triput pogađajte zahvaljujući kome. Baš je nedavno vodio “uživo studio” sa utakmice ABA lige Igokea-Partizan, te je u poluvremenu utakmice pomoćnom treneru Igokee Milutinu Latinčiću postavio pitanje vrijedno najprestižnijih novinarskih nagrada “Gubite. Šta je reći?”.

Edin Avdić, danas bez ikakve dileme, najbolji sportski komentator na ovim prostorima. Prava riznica košarkaškog znanja, elokventan, duhovit, ne smara glupim statistikama, pun insajd informacija ali ne pretjeruje sa trivijama, bukvalno kao da je u kakvoj supernaprednoj labaratoriji pravljen idealan komentator i potpuno netipičan za naše područje gdje smo navikli da se komentatorskim poslom bave ljudi slični onom iz prethodnog pasusa. Međutim, nije Edin oduvijek bio takav, te je i on morao, žargonski rečeno, preležati neke dječije bolesti a to smo imali priliku vidjeti, odnosno čuti, baš u prenosima na OBN-u. Tada još uvijek mlad i nedokazan, imao je pretjeranu potrebu da demonstrira svima svoje ogromno znanje, te su mu prečesto rečenice obilovale Princeton offensima, UCLA cutovima, odnosno stručnim spremama tetki P.J.Browna i porodičnim stablom D.J.Mbenge, te je prečesto upadao u riječi svojim sukomentatorima (što s obzirom ko su oni bili, teško da mu se može i uzeti za zlo) i pričao kao navijen, i kada treba i kada ne treba. Ipak, i tada se mnogo moglo naučiti iz Edinovih riječi i svako njegovo javljanje je bilo kao otvaranje portala za put u središte Mense u poređenju sa svim ostalim komentatorima. Danas nas uveseljava prenosima na Areni, kao i komentarisanjem evropskih i svjetskih prvenstava na Federalnoj televiziji.

Adis Hadžić, treći točak ovog nesvakidašnjeg trojca. On je prvenstveno fudbalski komentator, što je radio, a i danas radi (katastrofalno) u duetu sa ludim Sabahudinom Sašom Vugdalićem, ali je nekoj mudroj glavi palo na pamet da su dva komentatora malo pa aj kao treći, pa ko će, aj ti Adise. I jadni Adis, šta će. A nema potrebe za trećim komentatorom. Adisov otprilike jedini zadatak je bio da pročita statistiku u poluvremenu i na kraju meča, jer Mirza nije znao, a Edin nije htio. Nakon toga bi Edin analizirao to što je Adis pročitao, Mirza klimao glavom praveći se da razumije, a Adis vjerovatno razmišljao o samoubistvu. Mimo toga, nije imao prilike da se oglasi, a i kad jeste, bolje da nije. Jedini je preživjeli “nba-ovac” na OBN-u te i danas služi robiju kod Saše Vugdalića u prenosima Lige šampiona.

Bio je čak i onaj legendarni momenat kada su NBA finale prenosili “sa lica mjesta” pa su veze otkazale, nisu mogli da stupe u kontakt sa komentatorima, te je Saša Vugdalić komentarisao iz studija nekih pola prve četvrtine dok se ovi konačno nisu uspjeli uključiti. Teško je opisati tih nekoliko minuta slušanja Sašinog prenosa košarke, ali istraživanje je pokazalo da su logoraši imali manje traumatično iskustvo.

Mnogi su sa oduševljenjem dočekali kraj “OBN-ove vladavine” po završetku sezone 2008/09 i prelazak prenosa na Sportklub, ali vrijeme je pokazalo da tu zapravo nije bilo nikakvog napretka ni u brojnosti, a ruku na srce, ni u kvalitetu prenosa. Ilija Kovačić nije korak naprijed čak ni u odnosu na mighty Mirzu.

Danas, tv nam ni ne treba, gledanje NBA utakmica uz najkvalitetniju produkciju i najbolje američke komentatore je udaljeno od nas na samo jedan klik miša i ne moramo više da gledamo u grah da li će se domaći magovi smilovati pa nam prikazati ovaj ili onaj meč. Ipak, u svom tom svom trashu, OBN-ovi su prenosi imali neku svoju čar, oni skloniji patetici među nama bi rekli “Imali su dušu”. Ne uspjevam da identifikujem o čemu se tačno radi, ali istina je da se i danas sa osmjehom prisjetim tih vremena i poželim da se i sad zavalim u fotelju, upalim tv i čujem glasove legendarnog trojca dok kuju u zvijezde Leandrinha Barbosu. Uprkos svim svojim manama, pružili su nam neke od najlegendarnijih prenosa, ostali duboko urezani u sjećanje i zaslužili da im posvetim ove redove. Zauvijek ću im biti zahvalan za “ludilo u United centru”. NBA na OBN-u je mrtav, živio NBA na OBN-u!

Pes i Fifa – dva smo sveta različita

Posted on Updated on

“Da su birali dva borca koja se više razlikuju, ne bi ih bolje izabrali. Jedan češće osvajač nego što se možda verovalo, jedan ređe izazivač nego što zaslužuje. Kao tilke i kava trava, kao Hajdi Klum i Penelope Kruz, kao ‘Klinika Švarcvald’ i ‘Seranovi’, Garmišpartenkirhen i Ibica, kao Rajna i Majna i Sredozemno more, kao burš i paelja. Oni su kao pivo i vino, kao Fasbinder i Almodovar, kao Šumaher i Alonso, kao Nena i Enrike Iglesijas, kao Vajs i Roha, kao medved i bik, kao disciplina i strast, kao arbajt i siesta…i fudbal!” ovako je Aleksandar Stojanovic, potpuni degenerik od komentatora, najavio finale evropskog prvenstva u fudbalu 2008. između Španije i Njemačke, a sada se meni, kao potpunom degeneriku od blogera, učinilo da bi to bio apsolutno primjeren uvod i ovog posta, te sam odlučio da ga citiram, posta o dva “borca” koja samo naizgled imaju mnogo toga zajedničkog, a zapravo da su birali, ne bi našli dva koja se više razlikuju.

Fifa je danas dosta popularnija u svijetu, međutim za mene, a sasvim sigurno i za svakog čestitog čovjeka na našim prostorima, oduvijek je postojao sam jedan fudbal – Pes, te bismo kao manju uvredu doživjeli poziv na lastiš nego na partiju Fife. Zašto je to tako? Možda zato što smo odrasli uz njega? Da, odrasli smo uz Konamijeve fudbale još od doba sony keca, igrali smo ISS-ove, Winning elevene i kako se već naziv s vremenom mijenjao, gurali smo Roberta Carlosa u napad, zabijali po pet komada sa Claudiom Lopezom, osvajali Master lige sa Minandom i ostalom izmišljenom družinom, pravili sebe sa svim 99-kama baš kako i bog zapovjeda, te kasnije i sa najvećim kojeg je igrica ikad iznjedrila Adrianom vršili genocid nad protivničkim odbranama. Ipak, da li je samo nostalgija odnosno prisjećanje na bezbrižna vremena djetinjstva jedini ili glavni razlog zašto i danas, jedan vijek kasnije, ostajemo vijerni Pesu? Apsolutno ne. Odrasli smo mi i uz mesni narezak iz humanitarne pomoći pa smo ga brže bolje prevarili čim nam se ukazala prilika za išta iole ukusnije, te ga ostavili zubu vremena da se hrani njime. Razlog je najjednostavniji mogući – Pes je i danas ubjedljivo najbolji, Pes nema konkurenciju.

Istina je da se Fifa dosta popravila od vremena kada je da bi postigao gol bilo dovoljno da Beckham sutne sa 45 stepeni od gola. Razlog zašto Fifa nije i nikad neće biti konkurencija Pesu (osim što nosi u naslovu ime zločinačke organizacije) krije se u argumentu Fifinih fanova kojim misle da su uvrijedili i porazili nas pesoholičare “Mora da je jako uzbudljivo igrati sa North Londonom protiv Merseyside Reda na Konami stadionu”. I tu sva rasprava prestaje. Tu se krije suštinska razlika između nas i njih. Nama je bitan fudbal, a njima sve oko fudbala.

Njima je važno što imaju izbor od 160 stvarnih stadiona, bitno im je da li su linije od košenja na Emiratesu zaista autentične na igrici, da li je Ibrahimovićev repić vjerno prikazan, te da li zaista Cristiano Ronaldo toliko zamahuje lijevom rukom pri svojoj karakterističnoj proslavi gola. To su, bez ikakve dileme, isti oni koji svake godine moraju imati novi originalni dres Barcelone ili Manchester Uniteda, oni koji suštinski ne razumiju fudbal, jer ga uostalom ni ne gledaju fudbal već im je omiljeni dio godine transfer rok, oni koji su opsjednuti cijenama, platama i rekordima, koji su zasljepljeni statistikom i na tome im se sva argumentacija zasniva, oni koji su zaslužni za tabloidizaciju sporta te im se danas fudbal vrti oko toga šta je Mourinho rekao Evi Carneiri, da li je Giggs zaista jebavao bratovu ženu, odnosno da li će Benzema postati prvi Francuz arapskih korjena koji će zabiti gol lijevom nogom u oba poluvremena dok nastupa u žutim kopačkama na San Mamesu, a ne zanima ih analiziranje Wengerove taktike kojom je bacio na koljena Van Gala ili na koje je načine Aguero dovodio do ludila mučenu odbranu Newcastlea.

Mi smo, s druge strane, oni kojima su za sreću u djetinjstvu bili dovoljni jedna lopta (najčešće ofucana) i dva kamena ili dvije torbe koji bi glumile gol, Nije bilo reflektora, nije bilo srebrnih kopački, niti original dresova (bilo je onih ne pretjerano vjernih kopija sa pijace ali nama su oni bili najbolji na svijetu), a ni poziranja, ali je bilo onog najbitnijeg, pravog fudbala i iskrene igre. Tako je ostalo i danas. Dok se oni bave trivijalnostima, mi igramo i gledamo fudbal. Nama je bitnije da potezi igrača na igrici izgledaju kao da uživo gledamo meč na televiziji, a ne da li je otkupljena ova ili ona licenca. Nama je bitniji način na koji je moguće postići gol, a ne način na koji se igraču znoj niz lice sliva. Nije nam bitno da li igramo na Stamford Bridgeu ili “Randomu”, bitno nam je da igramo fudbal.

Oni su takvi, mi smo ovakvi, to se nikad neće promijeniti. Zbog nas se pravi Pes, zbog njih se pravi FIfa. Zato se nikad nećemo ni porediti. Između Pesa i fudbala stoji znak jednakosti. Fifa je igrica, Pes je životna filozofija!

Život i isključenija: Bodrili smo KK Plivu Šipovo

Posted on Updated on

Odrastanje i sazrijevanje na Mejdanu nije nimalo jednostavan proces. Zato ne treba ni da čudi što se on malo kad u potpunosti sprovede do kraja. Momci rastu, odrastu, uđu u već neke godine ali mentalni razvoj se uglavnom zaustavlja oko brojke 15. Ne znam koliko tome doprinosi činjenica što se izbor srednje škole najčešće vrši po geografskom kriterijumu, odnosno po tome koja je škola najbliža, pa tako mladi Mejdanci uglavnom pođu krivudavim putem ugostiteljstva, trgovine i turizma. Dani se provode baš kao u vlažnim snovima svih predstavnika egzistencijalizma, u besciljnom palamuđenju i uživanju u svetom trojstvu prirodnih ljepota kojim naše naselje ne oskudijeva – kafane, kladionice i dragstora. Ipak, ljeta gospodnjeg 2010. za desetak momaka sa pogrešne strane druge i prave strane treće decenije života ta mučna rutina je prekinuta i učinilo se, na neko vrijeme, da život ipak ima nekakav smisao. U naša srca je ušetao i trajno se nastanio košarkaški klub Pliva iz Šipova.

Kako je sve počelo?

Jednog od drugova je angažovao gigant iz Šipova da brani njihove boje i predstavlja kapitalno pojačanje u borbi za što bolji plasman u drugoj ligi Republike Srpske. Budući da tu liga igra i hrpa banjalučkih klubova kao što su Alfom, Svetosavac, Radivoj Korać… Pliva je svako malo gostovala u dvorani Obilićevo, pa kad nam je već tu pred nosom, red bi bio da odemo i podržimo ga. Simpatije koje smo svi još od ranije gajili prema Zmaju od Šipova, Darku Miličiću i Janjskom višeboju svakako nisu odmogle da se još brže povežemo s ovim uistinu jedinstvenim sportskim kolektivom.

Kao i svaka navijačka grupa koja iole drži do sebe morali smo smisliti ime. Nakon ne predugog razmišljanja (što ćete i sami zaključiti kad čujete ime) odlučio sam da se nazovemo HUNI. Ostali su, gle čuda, jednoglasno prihvatili ovaj umobolan prijedlog. Zašto baš Huni? Tri su razloga. Prvi je Atila Bič Božji dakako. Mnogima jedna od omiljenih istorijskih figura. On je bio popriličan mamojeb, pa sam pomislio da bi ta paralela i našem vođi (kojeg btw nismo ni imali) pomogla da stekne svakako neophodni autoritet. Drugi je zbog one čuvene izreke “Kud oni prođu, tud trava ne raste” što je sasvim prigodno za jednu navijačku grupu, a treći razlog je zbog toga što su spavali na konjima. Kakve veze spavanje na konjima ima i sa čim? E tu je i najveća sličnost ovih naših i originalnih Huna. Naime, i dobar dio naših Huna je spavao na konjima, metaforički. Provodili su dane i dane kladeći se na one njihove trke. Doduše, to su bili kerovi a ne konji, ali sve je to isti đavo, poveznica je očigledna (ako ste na drogama).

Zvanični štab Huna je postala kladionica Bet-live, a za tribinu je izabrana zapadna. Doduše, dvorana Obilićevo i ima samo jednu i po tribinu tako da nam je izbor na određeni način bio sužen. Pripremili smo transparent “MAKE US PROUD”, megafon, mada smo i bez njega posjedovali zavidnu seljačku grlatost, bubanj, tu su bile dvije zastave – srpska i ona bratskog nam američkog juga, a ponijeli smo i brašno kako bi naš drug mogao izvesti Lebronovski pregame ritual.

140711144154-lebron-james-cavs-chalk-toss-pregame-071114.1200x672

Tako je tog oktobarskog dana 2010. godine stvorena istorija i rodila se navijačka grupa – HUNI ŠIPOVO H'10.

Što se tiče Plivinog kadra, šef stručnog štaba je bio živa igračka, a sada već izvjesno i trenerska legenda, čovjek koji je svojevremeno harao košarkaškim terenima ovih prostora, izuzetno skroman i posvećen svome poslu, veliki gospodin i džentlmen, čovjek u kojeg se Huni kunu – Mladen Jelić.

iz arhive
iz arhive

Igrački kadar, ruku na srcu, i nije baš obilovao talentom ali su se momci uvijek junački borili, ostavljali srce na terenu i krvarili za svoj klub, što su tradicionalno objektivni Huni prepoznali, umijeli to da cijene, te ni sami nisu žalili svoje glasove i bodrili su ih do posljednjeg atoma snage.

sveti dres
sveti dres

Uprkos brojnim rekvizitima (imali smo jednom čak i koreografiju napravljenu od nekakvih papira) glasovi su uvijek bili najjača oružja Huna. Brojne pjesme, što originalne što obrade, baš kao i mudra skandiranja orili su se mejdanskim Staples centrom – dvoranom Obilićevo i davali krila našim vitezovima na parketu. Skandiranje “Šipovo je srce Krajine” je postalo zaštitni znak naše male navijačke grupe, a nizali su se hitovi kao što su “I kada nemiri budu dio nas, i kada nam kucne zadnji čas, i tada ću Plivo znaj da te bodrim ja”, “Pliva mi je sve, Pliva život je, srce moje je uvijek uz tebe, Plivo volim te”, “Svake noći sanjam ja da je veća dvorana pa da mogu stati svi tvoji Huni najluđi, o Šipovo ljubavi”, “Biće Pliva opet šampion”, “Alfom, Srbac, Svetosavac i ostali kurac palac, baš me briga za njih sve jer ja živim za tebe, Šipovo ale ale”, “Ne treba mi vino, rakija ni piva, od sreće sam pijan kada igra Pliva” ali i mnogi drugi. Huni su ukazivali na moć svojih pulena skandiranjem “Pogledajte semafor” nakon što bi Pliva povela recimo 2:0, provocirali protivničke navijače (koji ne postoje) sa “Zašto ćutite?”, donosili dašak NBA lige na drugoligaške parkete vikanjem “DEFENCE!!!”, ukazivali sudijama na greške dosuđene na štetu našeg tima i na opomenu da će nas izbaciti iz dvorane ako nastavimo ubacivati pivske čepove u teren sa “sudija, pederu!” ali objektivni, kakvi i jesmo, i nagrađivali ih za navlačenje na našu stranu sa “sudija majstore!”.

Najlegendarniji meč našeg kluba odigran je 18. decembra 2010. godine. Subota, nepopularni termin, tačno u podne. Rival mrski Alfom. Snijeg do koljena, minus ubija, Huni mamurni i nenaviknuti na rano ustajanje su se ipak nekako uspjeli okupiti zahvaljujući nadljudskim naporima alarma. Ispred štaba smo sačekali ekipu i Mladena Jelića sa kojim je sklopljen dogovor da se Huni za vjernost nagrade bar nekom gajbom. Sačekalo nas je neugodno iznenađenje, ekipa je stigla ali od Mladena ni traga ni glasa. Srećom, imali smo njegov broj telefona pa smo “okrenuli” trenera. Nakon podužeg zvonjenja, sa druge strane žice se konačno javio glas koji je zvučao kao tri litre rakije. “Svaka čast, znači svaka čast” ponavljao je više puta, zahvaljivao se na podršci i izvinjavao se što ne može da dođe jer priprema slavu, Nikoljdan je te godine bio uistinu specifičan. I dio Huna je gostovao na jednoj slavi gdje su neki od njih pojeli 14 sarmi, svako dva minuta izlazili na balkon da zapale, napuštali slavu nekoliko puta jer su morali da brane tiket, puštali erotske sadržaje pred starijim gospođama, na koncu se i posvađali sa domaćinom na patriotskoj osnovi, te neslavno bili protjerani sa slave, zaista ne znam zbog čega. Na kraju je i taj sukob izglađen, ali o tome ću vam pričati drugi put, možda. Gdje sam ono stao? Ah, da.

Rekao nam je Mladen i da ništa ne brinemo za dogovor, poslao je svog zamjenika koji će sve ispoštovati po protokolu. Mladenov zamjenik je bio čovjek o kojem nadimak govori više od hiljadu riječi – Ćoro. Ćoro se naravno napravio mutav, rekao da ne zna ni za kakvu pare za gajbu, ali nam je udijelio polupraznu flašu rakije, te potom otišao i pokupovao pola pekare, ostaje enigma od kojih para. Srećom, igrači Plive su za razliku od Ćore bili časni te su između sebe prikupili nam pare za gajbe nakon što ih je jedan od naših predstavnika posjetio u svlačionici pred zagrijavanje (iskreno se nadam da nije potezao nož kao argument). Sa gajbama smo se uputili na naše mjesto na tribini i sve je bilo spremno za spektakl.

Ako postoji protivnik kojeg smo iskreno mrzili, onda je to definitivno bio Alfom. Nekako su mi uvijek djelovali kao oni zli vanzemaljci iz Space Jama što su ukrali NBA igračima talente pa sad terorišu naše crtane junake. Dva univerzuma totalno, zakucavanja na zagrijavanju, šuterski sleevovi i Lebronke protiv desnog dvokoraka i Wink patika. Huni su pravili show na tribinama, a nekom sredovječnom ćelavom liku i curi se nije svidjelo što smo, nema sumnje opravdano, nekog od igrača Alfoma nazivali ustašom. Obratio nam se drsko i bezobrazno, nazvao nas majmunima i zatražio da prekinemo. Sreća pa su Huni prvenstveno fino vaspitani mladići, uvijek spremni na dijalog i kompromis pa je ćelavac završio samo sa flašom u glavu. Sredinom treće četvrtine nervoza sa tribina se prenijela i na parket te je na terenu izbila tuča. Huni su naravno pohitali da ulete u teren ali snage reda i mira su pravovremeno reagovale i spriječile veći incident. Nakon dugog vijećanja, sudije su izbacile veliki broj igrača na obe strane pa je utakmica nastavljena 4 na 4. Nažalost, naši junaci su već bili premoreni od puta, “pripreme slave”, kao i skraćene rotacije pa je na kraju poraz bio neizbježan. Velika tuga, ali srce puno. Ostaće utakmica upamćena za sva vremena kao živi dokaz povezanosti igrača i navijača i žrtve koju su spremni da pretrpe jedni za druge.

tvrdo jezgro
tvrdo jezgro

Kasnije je drug zbog kojeg smo i počeli navijati za Plivu napustio klub, ali mi smo ostali. Bodrili smo je na svim gostujućim utakmicama. Zanimljivo, Pliva domaće utakmica nije igrala u Šipovu već u Mrkonjiću. Ni kod kuće, dakle, nisu bili bukvalno kod kuće, ali su se zato na gostujućem terenu osjećali kao kod kuće. Na taj način košarkaški klub Pliva je sasvim sigurno zaslužio svoje mjesto u sportskim almanasima. Druga liga Republike Srpske – where amazing happens.

Do pojave Huna, dvorana Obilićevo je uglavnom zjapila prazna, osim kada je neki predizborni skup ili kada se igra ženska juniorska odbojka, baš se pitam zašto. Huni su postali svojevrsna senzacija i odigrali važnu društvenu ulogu vraćanjem publike na košarkaške utakmice. Svi su željeli da vide ko je ta Pliva, u čemu je tajna njihove popularnosti, upoznaju se sa Hunima, te i sami postanu dio tog spektakla. Čak je i prestižni sajt Sportlive pomenuo Hune u izvještaju sa jednog od mečeva te napisao “Gosti su imali podršku svojih navijača koji su ih bodrili cijeli susret praveći atmosferu kao da se utakmica igra u Šipovu”.

Navijanje za Plivu je za nas bilo bežanje u taj neki zdrav razum, da parafraziram brata Kristijana. Način da se pobjegne od svih negativnosti koje nas okružuju, izbaci sav stres i višak energije, zaboravi na probleme u kući, školi, na poslu, na nedostatak para ili perspektive, na raskid sa djevojkom. Dobro, ovo posljednje sam izmislio, nema žena na Mejdanu.

Šta se na kraju desilo?

Ah, isto što i našem pandanu iz muzičkog svijeta – Beatlsima. Zavadila nas Japanka? Ma ne. Samo smo se raspali, Ne postoji konkretan razlog, teško da smo sazrili, ali svako je krenuo nekim svojim putem. Neko do kladionice, neko do kafane, neko do dragstora. Važno je da Pliva i legenda o Hunima nastavlja da živi. Uvijek ćemo imati sezonu 2010/11.

Riječ dvije o Demofestu

Posted on Updated on

– Šta slušaš od muzike?

– Stranu.

– Pa dobro, pored strane, šta još?

– Rock.

– Šta od rocka?

– Pa, štajaznam, Divlje Jagode.

Pitanja i odgovori iz ovog dijaloga gore su sasvim legitimni ako imate šesnaest ili manje godina. Ako imate više to su osnovi za hitnu hospitalizaciju. Drago mi je da smo to utvrdili. Ajmo sad dalje.

Sada već tradicionalno julske večeri su mom društvu i meni rezervisane za pohod na tvrđavu Kastel, ispijanje hektolitara piva, ozbiljnost na nivou trogodišnjaka (ali onih pametnih koji znate kakva pitanja postavljaju, duše babine), investiranje u sopstvenu amneziju i uživanje u Demofestu koji se sinoć ukazao banjalučanima po osmi put. Ni ovaj put greške nije bilo.

Da se ne lažemo, Demofest je jedini banjalučki muzički festival. I to festival sa velikim f. I velikim e, s, t, i, v, a i l ali slova nisu dovoljna da iskažu koliko je on zaista vrijedan. Demofest od ostalih banjalučkih nazovi praznika piva i muzike izdvaja što je ovo zaista festival, a ne cirkus ili vašar i što se ovde u zraku osjeti ta pozitivna festivalska atmosfera a ne miris ćevapa i stokilaš koji leti sa ringišpila.

Organizatori svoj posao rade besprijekorno i ne prodaju publici stoput viđene izlizane mađioničarske trikove. Ovde smo actually u prilici da vidimo i čujemo nešto novo. Tu ne dolaze bendovi koje smo u prilici da čujemo prokletih 360 dana u godini i koje može dovesti svako ko ima njihov broj telefona i para da plati gorivo jer bog me ne može uvjeriti da Zele Lipovača i ostali dinosaurusi ex-yu rock scene imaju unaprijed ugovorene neke nastupe već garant igraju kantera kući ili se bave proizvodnjom ključeva i samo čekaju da ih neki jado iz neke Banjaluke nazove da publici priušte nikad viđeni spektakl u vidu milionitog izvođenja Motora i ostalih zločina protiv čovječnosti.

Na Demofestu možemo čuti neke istinske zvijezde a i nove neafirmisane bendove. Doduše, ti demo bendovi ništa i ne rade osim što se previše lože, ali bože moj, to je i za očekivati pa ni ja neću ovaj put biti preveliki hejter i preventivno im se posrati na talenat već ću ostaviti mogućnost da će se među njima stvarno izroditi neki novi veliki bendovi  i lijepo je što im se pruža prilika da se predstave pred nemalim brojem ljudi.

I ove kao i prethodnih godina dok sam uživajući u muzici posmatrao nebo puno zvijezda koje sijaju nad Kastelom kroz glavu mi je prolazila jedna misao – zaista je lijepo ovih julskih noći biti mlad čovjek u Banjaluci. Ma kako to patetično i mladoliderski zvučalo ali Demofest u tih svojih par dana godišnje uspijeva nemoguće, a to je da Banjaluci otrgne mentalitet palanke i učini je dijelom svijeta. Treba naglasiti da Banjaluka više nije poznata ni kao grad lijepih žena, ni kao grad ćevapa, već prvenstveno kao grad Demofesta. Zato trebamo biti ponosni na njega i činiti sve da ova manifestacija ukrašava naš grad i u godinama koje dolaze.

Ovaj tekst je mogao biti i duži i Demofest je to svakako zaslužio, ali uz sav mamurluk sa ovih petstotinjak pijanih riječi mogu reći da sam dao svojih fudbalskih 120% mogućnosti. Vidimo se i večeras!

demofest

Birdman pola godine kasnije ili neočekivana vještina uvlačenja filma pod kožu

Posted on Updated on

Znam, znam šta ćete reći. Pa gdje si ti čovječe? Nema te sto godina, ko Zvezde u Evropi, ko pečenja u menzi, ko Mladena Bosića u Mensi, ko… Ne morate dalje, znam sve, praštajte. Već dugo se tjeram da sjednem u ugodno društvo tastature i praznog virtuelnog lista papira ali sudbina je htjela da se taj istorijski randevu desi tek sad. Postoje opravdani razlozi za to – milion obaveza (subjektivni utisak) i lijenost dostojna jednog Snorlaksa (objektivno gledano). No, šta je bilo bilo, okrećemo se budućnosti u maniru propalih crnogorskih fudbalskih talenata  Hiljadu i hiljadu rifrešovanja stranice i evo ga, konačno se isplatilo, Nešto novo, nešto divlje, nešto zbog čega ćete proklinjati očinji vid. Pa da se bacimo na posao.

Volim zimu. (Koju sad crnu zimu bemte luda? Vani ‘iljadu stepeni.) Tako je to kad pišem brzinom G.R.R. Martina. S obzirom na moju ažurnost postoji realna mogućnost da do objavljivanja ovog posta zima stvarno i dođe (ova naša, ne gejmovtrounsovska) pa sve dobije smisao. Rođen sam u januaru pa valjda i to ima neke veze, ali vjerovatno jedan od glavnih razloga za moje simpatisanje najhladnijeg doba je što nam tad stižu najbolji filmovi u godini, polako kreće hajp oko Oskara i počinje trka za najprestižniju filmsku nagradu, a mi možemo uživati u onome što su nam filmski majstori stavili na trpezu, iznova to analizirati i glumiti opake filmske stručnjake. Prošlu zimu sam nestrpljivo iščekivao četiri filma: Foxcatcher, Nightcrawler, Imitation game i Birdman. Prva dva nikada nisu ni dočekala mrak banjalučke kino sale pa sam ih morao juriti po bespućima interneta, valjda je bila procjena da neće izazvati potrebni odziv objektivne banjalučke publike, a kako i bi, pa nije ih režirao Mima Karadžić. Sa druga dva sam već imao više sreće. Što se tiče utisaka o tim filmovima, Foxcatcher mi je bio “onako”, Nightcrawler i Imitation game iznad prosječno dobri, a kakav mi je stav o Birdmanu saznaćete u narednim redovima.

10450853_1451818421737703_4319132848954353595_n

Radnju filma nema šta da vam objašnjavam. Svi ste ga sasvim sigurno već odgledali osim ako ne živite u Sjevernoj Koreji, ili štajaznam, na Sokocu. Ako kojim slučajem obitavate na nekoj od ove dvije egzotične destinacije evo ukratko: Riggan Thompson je propala holivudska zvijezda koja je nekad bila poznata po ulozi superheroja Birdmana a koji danas pokušava da se vrati na staze stare slave tako što adaptira, režira i glumi glavnu ulogu u predstavi na Broadwayu. Eto, sad možemo nastaviti dalje.

Nemam pojma kako ni zašto ali osjećao sam nešto posebno u vezi ovog filma i puno prije nego što sam ga pogledao. Da li zbog režisera, glumačke ekipe, samog plota ili nečeg četvrtog, teško je dati odgovor. Rekao bih ni zbog jednog konkretno, a i zbog svega zajedno. Inaritua sam uvijek cijenio kao režisera i volio njegove filmove ali nisam bio neki die hard fan, all-star glumačka postava moćno djeluje kao ansambl ali kada ih raščlanimo ni prema jednom nisam ranije imao neko pretjerano visoko mišljenje. Prema Keatonu sam bio ravnodušan, Naomi Watts mi je bila kao dosadnija verzija NIcole Kidman (Jel moguće to uopšte?), Emma Stone mi je kao pojava simpa jer izgleda kao neko ko može eksirati pivo kad poželi i kao da je igrala fudbal s dječacima kao mala ali me njene ranije uloge nisu obarale s nogu, Zach Galifianakis će uvijek biti žrtva popularnosti Hangovera a jedino sam Nortonov istinski fanboy još od Primal feara. Sama radnja je djelovala kao nešto što bi mene zainteresovalo, ali opet nisam očekivao ništa do sada neviđeno. Uprkos ili baš zahvaljujući svemu tome s nestrpljenjem sam čekao da konačno dođe u kino. Nije bila opcija da ga gledam igdje drugo.

7088_1510675572518654_2821283890474654987_n

29. januara je napokon stigao. Na torentima se mogao naći i više od mjesec dana ranije ali sam se suzdržao nekako. Nisam si htio oduzeti puni užitak. 20 časova, udarni termin, prohladno januarsko veče, idealno za sakriti se u toplini kino sale i uživati u plodovima rada majstora sedme umjetnosti. Svi uslovi za punu salu su ispunjeni. Right? Wrong! Objektivna banjalučka publika je jednu od onih manjih sala kina Palasa ostavila polupraznu (Ili ju je do pola napunila?) a prije kraja projekcije i taj broj se značajno smanjio. Bitno da je na Avengersima bila dupke puna velika sala (Da, i to sranje sam gledao. Najgora investicija još od transfera Ševčenka u Čelzi i pizze koju je moj drug Igor vratio u drugačijem agregatnom samo par sekundi nakon što ju je unio u sebe, šta ću kad volim ići u bioskop). Naravno, ovo je grad, zemlja i planeta imbecila, svjestan sam toga, ali opet ne uspijevam da stvorim odbrambeni mehanizam zahvaljujući kojem se ne bih užasno iznervirao svaki put kad bi mi ta činjenica iznova bila servirana na tanjir. I sad će to moroni pravdati ukusima koji se, razumije se, razlikuju i o kojima se, dakako, ne raspravlja. E pa to nema veze sa tim. Nisu filmovi sladoled sa ukusom vanilije. Film je prokleta umjetnost, ma koliko se to trudili da nam ogade i svedu ga na kokica razbibrigu koja služi da se čovjek isključi na dva sata i pobjegne od svakodnevnih problema. Majku mu, kino, odnosno film, baš kao i svaka druga umjetnost ne treba tome da služi. Ne treba tamo da ideš da bi isključivao mozak već baš da bi se prosvjetlio, proširio svjetonazore i taj isti isključeni mozak učinio upotrebljivijim. Nema to veze sa mojim romantičarskim pogledom na svijet, to ima veze sa zdravim razumom. I nema tu nikakvog ukusa. Kvalitet je savršeno objekivna kategorija, samo što je narod previše slijep da bi ga vidio, previše neuk da i kad ga vidi da da ga prepozna i previše bezobrazan pa i kad ga prepozna pravi se kao da ga nema, a onda nam ti isti moroni nesposobni za uspostavljanje ikakvih kriterijuma i ljestvice kvaliteta prodaju muda pod bubrege sa ukusima koji se razlikuju i o kojima se, podrazumjeva se, ne raspravlja. Ma nije nego.

Uprkos tome, gledanje ovog filma je bilo neponovljivo iskustvo. Nakon njega sam se osjećao išamarano (in a good way) kao đak prvak od strane oca nakon keca iz matematike (u neka normalnija vremena) ili kao učiteljica od strane oca đaka prvaka zbog onog istog keca (u ova rogobatna vremena). Neopisivo snažan utisak koji sam naravno odmah morao sa svima podijeliti što uživo što putem društvenih mreža bez obzira da li oni željeli ili ne slušati o tome.

Kako vrijeme protiče tako i sjećanje blijedi i oduševljenje splašnjava, to se odnosi manje više na sve, zar ne? Manje više sve, ali ne bukvalno sve. U tome je caka sa onim istinskim velikim i vrijednim djelima kakav je i Birdman. Što se više vremenski odmičeš od njega, bliži si mu, bolje ga shvataš, pronalaziš neki novi sloj, što svoj, što njegov i tek tada u potpunosti uživaš i svjestan si njegove veličine, svjestan si da si osjetio nešto veće od života. Znam, zvuči preseravački, ali zaista je tako.

Kako je vrijeme odmicalo sve više sam postajao vezan za ovaj film. Nisam ga mogao izbaciti iz glave, u snove bi mi dolazili oni uski hodnici brodvejskog pozorišta, a jutrima bi se budio obliven nekim od citata kojima nas zapljuskuju Riggan Thompson i družina. Znam, život mi je beskrajno ispunjen kad jedan film uspijeva da mi okupira um na duži period. Pažljivo sam pratio trku za Oskara i navijao za Birdmana poput kakve oblajhane babe ili crvenokose dokone gospođe za pobjednika Parova. Čak mi je i Boyhood, koji je izuzetan film, postao antipatičan jer je bio glavni konkurent Birdmanu i prijetio je da “otme” ono što Inarituovom čedu pripada. Za razliku od prethodnih, ove godine je Akademija pogodila u sridu. Nagrada za najbolji film, režiju i originalni scenario završila je u pravim rukama, ali ostaje žal što je Keaton ostao bez zlatnog kipića već je isti pripao Eddie Redmayneu za imitaciju, istina maestralnu, ali svejedno imitaciju Stephena Hawkinga. Znamo da su u Akademiji slabi na uloge hendikepiranih, te slavnih i istorijskih ličnosti ali prava je šteta ne nagraditi Keatona za tako jednu posve originalnu ulogu i lik koji je stvorio bazirajući ga na borbi sa samim sobom, sa svim što on jeste i nije. Mnogi su mišljenja da treba staviti znak jednakosti između Keatona kao glumca i Riggana Thompsona kao lika ali sam Keaton je izjavio da nikad nije glumio lik toliko drugačijeg karaktera od njegovog. Istina je kao i obično vjerovatno negdje u sredini, ali u svakom slučaju, jepse Akademijo što si nas uskratila za još jedan ovakav govor:

Moje univerzalno mjerilo za vrednovanje filmova je drugo gledanje. Svašta se čovjeku može na prvu svidjeti, ali ako je podjednako dobro i drugi put, onda će biti odlično i stodrugi put. Tek juče sam stavio Birdmana pred taj prijeki sud. Šta ako to više ne bude to? Šta ako bude kao Jordan u Washington Wizardsima ili Kum 3? Šta ako baci sjenu na savršeno sjećanje? Srećom, ovo nije takva priča. Birdman mi je priuštio još bolju vožnju nego prvi put. Možda zato što sam bio spreman na ono što me čeka, možda zato što sam se više mogao posvetiti detaljima, možda zato što više nisam postavljao pitanje šta se desilo već kako i zašto, možda zato jer je prosto remek-djelo.

Inarituova precizna režija dolazi do savršenstva dok nas vodi kroz uske hodnike pozorišta, stvarajući u nama na momente osjećaje klaustrofobije i panike, dok i sami postajemo dio svog tog cirkusa. Kamera je nevjerovatna, u filmu je upotrebljeno samo 16 rezova dok nama djeluje kao da je sve snimljeno u jednom kadru. Udarci bubnja koji su otprilike jedina muzika u filmu kao da predstavljaju puls ili venu koja titra na čelu Riggana Thompsona, a i nas samih jer, trebam li napominjati, i mi smo uvučeni u ovaj film i nismo samo pasivni posmatrači.

Oduvijek sam obožavao filmove sa moćnim i dinamičnim dijalozima, sa citatima koje ispaljuju glavni glumci i koji su tako prokleto jednostavni, istiniti i bliski svima nama, a istovremeno tako genijalni i unikatni da se u tebi miješaju osjećaji divljenja i zavisti autoru uz pu, majku mu, kako se ja toga nisam sjetio. Zato su Tarantino i Woody Allen jedni od filmskih stvaraoca koje najviše cijenim i zato sam, između ostalog, onoliko svršavao na prvu sezonu True Detective-a. Takav je i Birdman. Broj genijalnih dijaloga i citata od kojih ti se prosto vrti u glavi. Dominiraju toliko da bi se analiziranju svakog od njih mogao posvetiti po jedan blogpost ili čak knjiga, ali ko danas čita knjige, batko moj.

Film posjeduje ogromnu dozu samoironije i autor nijednog trenutka ne bježi od činjenice da je i sam dio tog usranog svijeta kojeg se toliko gadi i koji kritikuje. Prozivanje Hollywooda za kulturni genocid, za “vrijednosti” koje se mjere u vikendima, titranje jaja jedni drugima sa nagrađivanjem raznoraznih pornića i crtića, štancanje do iznemoglosti prequela, sequela i ostalih superherojskih toksičnih sranja za koje stupidna publika stoji danima u redu i puni bioskopske sale, zajebavanje Robert Downey Juniora i sličnih zvijezda koje obrću pare mamuzanjem mrtvog konja, Keatonovo sprdanje sa svim onim što je bio i onim što je danas… (Btw, jel samo meni sa onim brčinama i frćkavom perikom liči na Samuela L. Jacksona u Pulp fictionu?)

FIlm svojim oštrim jezikom bez trunke političke korektnosti ne štedi apsolutno nikoga, demistifikuje sve jeftine laže koje nam se podmeću kao bijelosvjetska mudrost i na koje prelako padamo, te na kraju i nas same stavlja pred stub srama i tjera da se zapitamo kakvi smo, šta to radimo i zašto.

10422455_1572224283030449_5024786288705420242_n
citat godine

Norton na pretpremijeri proziva publiku da bar na trenutak odjebu od svojih “pametnih” igračkica i konačno dožive pravo iskustvo. Keaton u trenutku potencijalne smrti ne brine o tome kako ostavlja ženu i ćerku same, već o tome kako će sutra na naslovnici biti zaginuli Clooney a ne zaginuli on, navodi primjer Farrah Fawcett koja je umrla na isti dan kad i Michael Jackson a nje se niko ne osjeća (Imam i ja primjer, Nino Rešić par dana nakon Toše Proeskog), sve se vrti oko sumanute trke za slavom. Svi smo opterećeni svojim mikrokosmosom i vjerujemo da radimo nešto veoma važno, dok niko zapravo ni ne zna da mi postojimo, ljude zaboli za nas, čitava ljudska istorija je stala na maramicu kojom je Riggan usta obrisao, ali mi smo prezauzeti trivijalnostima da to shvatimo. Bitno nam je isključivo mišljenje drugih iako znamo da “stvar je stvar, a ne ono šta se o njoj govori”. Sve se svodi na društvene mreže i “viralnost”, sve što radimo radimo da bismo (p)ostali relevantni a ne da bismo napravili nešto istinski vrijedno, a opet i da napravimo išta takvo u ovom poremećenom svijetu to neće ni prići popularnosti jutub videa na kojem se mačka igra sa dildom. Tražimo ljubav a zapravo sve što želimo je divljenje, postajemo kritičari koji izgledaju kao da su beskućniku polizali šupak jer ne možemo biti umjetnici, sve samo etiketiramo, a zapravo ništa sami ne rizikujemo. Nakon što nas ovim i sa još milion drugih detalja Birdman išamara u svojih 119 minuta, možemo li nakon takvog iskustva biti isti ljudi?

ovako Dado Polumenta muva
ovako Dado Polumenta muva

Innaritu vjeruje u inteligenciju svoje publike, zato vjerovatno njegovi filmovi i ne zarađuju milijarde. U ovom filmu uopšte nije bitno šta se na kraju desilo. On može da se tumači na stotine različitih načina i da svi budemo u pravu ili niko da ne bude. To je umjetnost, ne trka na 100 metara. Poenta je da to shvatanje bude samo naše, da sami kreiramo epilog, da sami stvorimo svoj univerzum. Ovo je film o cijelom društvu i o svakom od nas. Svi smo mi Riggan Thompson i svi u glavi imamo nekog svog Birdmana koji nam govori šta smo trebali ili nismo, šta je najbolje za nas i s kojim se stalno raspravljamo, mrzimo ga, bježimo od njega ali ga se ne uspijevamo riješiti. Zato nije bitno šta se desilo na kraju, već je važno da se vratimo na početak. Nije pitanje da li je on živ na kraju, već jesmo li živi mi. Baš kao što piše na samom početku filma “Jesi li dobio šta si želio od života”?

Ovo je film zbog kojeg ćemo za dvadeset, trideset ili četrdeset kada izađe 122. nastavak Ironmana ili remake Terminatora u 16d džangrizavo kritikovati filmski svijet i konstatovati kako više nema istinskih umjetničkih djela i filmova kakvi su se snimali te 2014. godine.

Parovi

Posted on Updated on

Parove bih inače iskulirao baš kao što sam uradio i sa svakim drugim reality showom nakon pobjede najpoznatijeg cigana poslije Džeja (sorry Keba) Hamdije u drugom hrvatskom Big Brotheru prije nekih desetak godina. Legenda čak kaže da da nije bilo trijumfa šarmantnog Roma, širokogrudna Hrvatska ni danas ne bi vidjela Evropske Unije, ali o tom nekom drugom prilikom. Dakle, vjerovatno ne bih ni primjetio emitovanje ovog showa zagonetnog naziva (Zna li iko šta predstavlja? Pretpostavljam broj moždanih ćelija svakog od učesnika ali cijenim da nikad nećemo saznati) da se nije digla horda dežurnih mrsomuda i kvazi moralizatora da opljune čitavu emisiju, televiziju, gledaoce, zahtjeva momentalno ukidanje iste zbog sunovrata morala, rušenja praaaaavih vrijednosti te kobnog uticaja na buduće generacije, a svi znamo, djeca su naše najveće blago.

Naravno, sva ta kritika (ma to se čak ne može ni nazvati kritikom, više pucanj u prazno) nema veze s mozgom i manifestuje isključivo potrebu malograđanštine da sebe uzdigne na neki pijedestal, a kako drugačije nego upiranjem prstom u izvjesne društvene devijacije i ukazivanjem koliko su oni sami iznad toga, kako se gnušaju, kako su zabrinuti (najviše za djecu, razumije se), te kako oni čitaju neke knjige sa mnogo slova i gledaju dokumentarce sa mnogo Pandi a Parovima ne bi ukazali sekundicu svog dragocjenog vremena ali, eto, ipak su (kao ljudi izuzetne opšte kulture i društvene informisanosti, dakako) upoznati sa svom nakaradnosti takvog programa. Bojim se da ću povratiti ako odmah ne završim pasus.

Mjera koju bi oni istog časa primjenili je naravno ukidanje emisije. Za vijek i vijekova. Kao da niko živ nema daljinski upravljač pa je ukidanje jedini način da se nešto ne gleda. Simpatično je u svemu tome to što ti koji bi, da mogu, danas ukinuli Parove su isti oni koji mjesecima lamentiraju nad tužnom sudbom naših medija nad kojom se nadvio oblak cenzure i pljuju političare koji su krivi za istu. Mora da su pored sunovrata morala, rušenja pravih vrijednosti i kobnog uticaja na djecu Parovi krivi i za ovu iskru dvoličnosti naše intelektualne elite. Svaka im čast, za samo za dva mjeseca su uspjeli….ma znate već.

Vlasnik, direktor i urednik televizije su sasvim sigurno ljudi koji se čvrsto drže principa i apsolutno nepokolebljivog su duha. Odlučili su da prikazuju Parove uprkos poražavajućoj gledanosti i zahtjevima milionskog auditorijuma da se svako jutro prikazuju isječci iz života Edgara Alana Poa, a svako veče neka od Verdijevih opera. Ni da čuju. Možda i nije zbog toga. Možda je posrijedi zavjera kojoj je cilj zaustavljanje nevjerovatnog kulturnog i intelektualnog uspona Srbije u zadnjih dvadesetak godine, iz kuhinje Vatikana i Masona, a odakle drugo. Nema šta treće biti.

Za Tijanu Ajfon i Macu Diskreciju bi znali samo članovi uže familije, a Spinoza i Šopenhauer bi nam iskakali iz paštete kad bi narod tražio takvo nešto a ne da kad se kakav kulturni program emituje to gledaju tri i po čovjeka od čega je jedan neki deda kojeg je strefila srčka dok je šaltao kanale a igra sudbine je odlučila da mu baš taj kulturni sadržaj bude poslednji, pa sad nema ko da prebaci. Eto, toliko je jednostavno. Parovi su najobičnija posljedica, nikakav uzrok. Ne emituju se oni da bi srušili moral, spalili prave vrijednosti i intelektualno nas sahranili već baš zato što nam je moral odavno srušen, prave vrijednosti ne postoje, a intelektualna sahrana nam je bila ima dobrih 20 godina, samo niko to da nam javi.

Nisu nas Parovi sahranili, oni su tu samo da se još malo nakrkaju na našoj daći. Kako je to Milomir Marić lijepo rekao, Parovi su ništa drugo do ogledalo Srbije, i to je živa istina. Kao što znamo, ogledalo pokazuje ono što smo danas, a ne ono što ćemo postati sutra i zbog toga je apsolutno suludo optuživati Parove da će zahvaljujući tome što se u njima prikazuje Srbija sutra postati ovakva ili onakva. To bi bilo kao kad bih ja vagu koja danas pokazuje da imam 15 kila viška kritikovao jer ću  zahvaljujući njoj sutra postati debeo. Brainfart običan.

Parove treba posmatrati kao ništa drugo do kvalitetan trash, što realno i jeste. Neki makro stavio robu u izlog, priključio im još nekoliko likova bez zanimanja plus dva tri mini selebritija i nek se narod smije. Davati tome ikakvu socijalno-vaspitnu ulogu je glupost. Ne stvaraju nama generacije debila Parovi već obrazovni sistem, urazumite se. Vaspitajte svoju djecu kako treba pa ih ni sto hiljada zlih Parova neće skrenuti s pravog puta. Dovoljno je osvrnuti se gdje živimo i shvatiti da kad bismo pravili listu naših problema Parovi bi bili toliko nisko da bismo vjerovatno i odustali od čitanja dok dođemo do njih. Uostalom, ako Parovi i uspiju nekog da “poglupe” složićemo se da taj baš i nije kapacitet za Akademiju nauka i umjetnosti. Dobro, kakvi su kriterijumi danas, možda i jeste, ko zna.

Šta je na kraju poenta svega ovoga? Zna se- Zmaj do pobjede!

Tihe noći, mamurna jutra

Posted on Updated on

Prošle sedmice sam na Vajsu naletio na vodič za Banjaluku. Šta reći osim da sam bio oduševljen otprilike koliko i Ivica Dačić posnom slavom. Po ovome ispada da je Banja Luka grad likova u hlačama boje senfa, košuljama na kockice, sa šalu na stranu frizurama i isfazoniranim bradicama, a nije, bar ne u potpunosti. Ima i (nas) normalnih. Kad bi pošten čovjek i domaćin naletio na taj tekst pomislio bi da u BL nema mjesta gdje bi on mogao izaći i proveseliti se. Doduše, pošten čovjek i domaćin nikad ne bi ni čitao Vajs ali zamislimo hipotetički niz čudnovatih događaja koji bi pred njega stavio baš to štivo. Zgrozio bi se, šta drugo. E pa dobri moji ljudi, tu sam ja da ispravim ovu istorijsku nepravdu i da vam predstavim najbolju banjalučku kafanu od pada Carigrada na ovamo- Tihe noći.

tihe

Tihe noći se nalaze blizu samog centra grada, kod Gradskog mosta, kojeg btw niko nikad nije nazvao Most Patre (Gradska upravo dođi sebi!). Ova bez ikakve sumnje kultna kafana ili kako je ja volim nazvati tvornica radosti je jedna od rijetkih preostalih stvari zbog kojih Banja Luka još uvijek zaslužuje status grada. Tihe noći su jedino mjesto koje je, osim džepova lokalnih funkcionera, puno 24/7. Spisak razloga zašto je tako je deblji od potencijalne biografije Rajka Kuzmanovića.

Blogougodni photography
Blogougodni photography

Zamislite kafanu u kojoj se osjećate kao u svojoj kući, u kojoj nema opasnih poza i mrkih pogleda, u kojoj je jedina briga svakog gosta samo kako da što više hrane i piće unese u svoj organizam. Nema potrebe da zamišljate, tu je i stvarnija je od sunovrata srpskog fudbala. Kakve su cijene, pitate me? Dovoljno je reći da za cijenu autobuske karte Banja Luka-Beograd sa sve popustom na indeks možete naručiti otprilike čitav meni i ostaće vam dovoljno da nagradite konobara za vrhunsku uslugu te da platite nekom da vas odnese kući jer, podrazumjeva se, noge vam nakon “Tihih” više u funkciji biti neće.

I to nije sve
I to nije sve
Ko da odoli?
Ko da odoli?

Tihe noći su uništile više potencijalno vrhunskih sportskih karijera nego povreda prednjih ukrštenih ligamenata. Da li iko žali zbog toga? Apsolutno niko. Po privlačnosti ove kafane za svakog ko je bar jednom kročio u nju se jedino može porediti Pamela Anderson iz “Čuvari plaže” faze. “Kud god da krenem, tebi se vraćam ponovo” kako kaže bezvremenski klasik.

U Tihim noćima možete uživati i u čarima vrhunske muzike. Naravno, ovde nema smaračkih tamburaša koji vrte šest istih pjesama cijelo veče i “liječe dušu” “boemima” koji piju male Bavarie. Nema ni netalentovanih bendova kojima treba pet džointa prije svakog nastupa kako bi pronašli umjetnika u sebi i dostigli svoj maksimum u vidu skrnavljenja stranih hitova na akustari. Nema ni nafuranih majstora na Windows media playeru u narodu poznatijih kao dj-evi. Ovde možete uživati u zvuku radija Republike Srpske, Big radija i ako je konobar baš baš dobre volje, onda eventualno i Kontakt radio. Na repertoaru su najčešće hitovi krajiškog Frenk Sinatre- Nedeljka Bajića Baje. Šta čovjek više poželjeti može?

Fiskalnih računa nema i nikad ih neće biti. Sisaj ga državo! Rezervacija takođe nema, a zašto bi ih bilo? Doduše, ako ste dobri sa konobarom možete ga zamoliti da stavi kečap na sto kako bi otjerao ostale mušterije od tog dijela raja namijenog baš vama. U Tihim noćima postoji i čarobni ormar u kojem se nekad nalazi wc, a nekad ne. Sve zavisi od toga koliko promila imate u krvi. Okušajte sreću.

Zbog ovih a i mnogih drugih razloga koji odbijaju da se izraze u pisanoj formi, Tihe noći su mjesto koje nikako ne smijete zaobići. Ko zna, možda baš tu pronađete ljubav svog života. Pod uslovom da je ona sredovječni muškarac koji ima problema sa alkoholizmom. Živjeli!

038af70e65f3a564c5ea50275a55917b35a1f93b0cb489ed27d06e91c5dd0cbe

Bez koske

Posted on Updated on

Nedelja, lijep i sunčan dan. Zvuči kao početak pismenog sastava na temu “Kako sam proveo ljetni raspust”. Valjda nije. Sa drugovima sam se uputio ka hramu košarke Republike Srpske, popularnom lijevčanskom Madison Square Gardenu- dvorani Laktaši. Ne svraća baš svaki dan evroligaš u naš kutak svemira pa se ova prilika svakako nije smjela propustiti. Činjenica i da ćemo se istorijski posljednji put moći provozati besplatno autoputem je dodatno pridonijela neodoljivosti ove jedinstvene ponude.

Pola sata vožnje, dva piva u tamošnjem kafiću i jedne sjemenke kasnije smjestili smo se tik iza koševa, na udobne crvene stolice dvorane Laktaši, velelepnog zdanja koje može da primi oko tri hiljade Dodikovih pristalica, khm, ovaj, ljubitelja sporta. Dok smo iščekivali da igrači istrče iz tunela i spektakl počne, mogli smo da vidimo nešto nesvakidašnje. Cousinsovske građe, Hardenovskog driblinga, Curryevskog šuta i Lebronovske snage pred nama se ukazao Supermen! Onaj koji je doveo u našu avliju suživot i demokratiju regionalnu košarku- Milorad himself.

Opušteno se šetkao dvoranom baš kao što to i svako od nas čini po svojoj kući. “Mali, deder da ja ošinem koju” kao da se obratio jednom od dječaka zaduženom za brisanje parketa. Dok čekamo utakmicu, da pokaže svoje znanje sa kojim je onomad trebao da izađe na megdan Milanku Mihajlici u vjerovatnom najboljem košarkaškom meču nikad odigranom. Amerikance pred mečeve zabavljaju cheerleadersice, mi imamo Dodika. Nazovimo to kulturološkim razlikama. Nakon što je dobio loptu, tapnuo ju je dva tri puta od parket, stao iza linije 6.75 i namjestio nišanske sprave kako samo on to umije.

kosarka

Duboki udah, maksimalna koncentracija, školska tehnika izbačaja, sve je spremno da lopta svojim prisustvom počasti samo dno mrežice. Dok mu je lopta napuštala ruku, dvorana je potpuno zanijemila. Samo oči širom otvorene. Sve je stalo. Let lopte je trajao kao, pa, otprilike izgradnja bilo čega u RS. Letjela je lopta, letjela i konačno doletjela. RUB TABLE! Sekund muka a onda gromoglasan aplauz. Standing ovations za ovog rasnog strijelca. Dodik je zadovoljno mahnuo publici i uz širok osmjeh otišao ka svom prestolu. Simbolično, zar ne?

Milorad Dodik tako evo već desetu godinu pogađa rubove table, dribla sebi u noge, šalje pasove u ruke protivnicima, pravi lične i nesportske greške na sve strane te svoj tim vodi ka drugoj, trećoj, četvrtoj i ko zna kojoj ligi jer, ma koliko nam se to na prvi pogled nemoguće činilo, dno je svake godine sve dublje. Za to vrijeme RTRS nastavlja da objektivno izvještava kako su se pravila značajno modifikovala pa pogođeni rub table sada vrijedi šest poena, te tako Supermen iz meča u meč bilježi tripl-dablove i ruši Chamberlainove rekorde po broju poena i žena vikendica.

Milorad igra totalno drugačije od drugih a njegova je publika najvjernija na svijetu. Iz godine u godinu Dodik je sve bliže svom idolu Jamesu Cameronu kojeg će u dogledno vrijeme sasvim sigurno i prevazići kao režiser najvećeg brodoloma u istoriji. To njegove navijače ne brine. Vjernost nikad nije dolazila u pitanje. Navijači Glasgow Rangersa koji su nastavili puniti Ibrox stadion i nakon što je velikan izbačen u četvrtu ligu su nula za Dodikove najvjernije. Semafor uporno pokazuje nulu ali grlo i dlanovi se ne štede, popularnost je i dalje Baumgartnerovski visoko a njemu ne preostaje ništa drugo osim da zadovoljno mahne publici te uz širok osmjeh se vrati na svoj presto. Samo nek je narod srećan.

Dan prije nego što će Dodik demonstrirati svoje košarkaške vještine, ovdašnju tviter zajednicu je uzdrmao tvit njegovog stranačkog drugara Igora Radojičića, inače jednog od tri i po naša političara koji zna upaliti računar i ponosnog imaoca “fejsbuk fun pejdž stranice” na svoje ime. Igor Radojičić- mali, dobri, fini, pošteni, nježni cvjetić naše političke scene. Ne bi on mrava zgazio, a to što stranka čija je on druga violina više liči na porodicu Soprano nego na išta drugo, to je eto, upkos njemu, ne pitaju ga, ne bi on, šta vam je.

Piše dobri Igor u svom tvitu kako SNSD treba ispraviti svoje greške, ponuditi nove i realne politike, a, naročito, promijenitii “kadrove”. Bez toga, kaže Igor, ostaće samo fasada. Na ove riječi Igorove skoči banjalučka tviter zajednica koja za sebe drži da je poprilično obdarena malim sivim ćelijama. Fejvovi i ritvitovi pljuštali su na sve strane a nisu štedili ni “menšne sadržine: “Bravo Igore”, “Konačno da neko kaže kako jeste”, “Svaka čast”, “Političar sa mozgom i petljom”, “Alal vera”, bla bla truć truć. A šta je zapravo Radojičić rekao u ovom tvitu? Osim da nam koeficijent inteligencije ne prelazi broj zuba, ama baš ništa. Mogao je napisati i da je trava zelena, nebo plavo a opozicija nesposobna, isto bi bilo, al ne lezi vraže. Malo našem čoviku za sriću treba. Nek je on nama rekao.

Kako SNSD može ispraviti greške kad ih nikad nije ni napravio? Gledaš li ti RTRS Igore, pobogu? “Čuj gledam, diktiram” kao da mi se u glavi javi Radojičić. Nove i realne politike su pojmovi toliko apstraktni da ih mogu zamisliti kao naslov djela kakvog slikara iz pravca apstraktnog eksprezionizma i vjerovatno ni sam Radojičić nema pojma šta znače i grohotom se smijao dok ih je pisao, ali eeeeej, zna naš narod. Shvatili su oni šta je pisac htio reći. Bravo Igore. Promjena kadrova ide punom parom, novi ljudi, nove ideje eto samo što nisu. Nije kao da naši politički lideri nisu iškolovali svoje nasljednike i kao da se kod nas deset istih imena vrti u izvršnoj vlasti posljednjih dvadeset godina. Oh, wait…

Skontao je narod šta se iza brda valja, hoće Igor da ruši Milorada. Tako će sad oni koji vole Dodika glasati za SNSD, a oni koji ga ne vole glasati za, wait for it, wait for it….. SNSD- kako bi ga Radojičić skinuo sa trona. Vrsni šuteri još jednom su ubacili bez koske. Srpski Crash brothers mogu lagano da odjašu u sumrak na pečenje i tamburaše, a narod nazad u kontejnere. Jer ne možeš ti narod prevariti.

dodik-radojicic

Naš vrli šuterski duo, za ovu priliku specijalno kršten kao Crash brothers ima tu sreću što su njihovi rivali za mjesto u prvoj petorci dva uistinu osebujna gospodina. Izvjesni Mladen B. i ništa manje neizvjesni Ognjen T. Vjerujem da niko od nas nema dilemu da dok Dodik sa trice pogađa rub table, da bi Bosić sa zicera promašio cijelu dvoranu, a onda u zadnjim sekundama, dok se meč lomi, loptu dobacio do Tadića koji bi smislio Boldrikovski plan i bacio je na klupu za rezerve ili u publiku među Dodikove fanatikose ili pak Bosiću u naočale. U stvari, ovog posljednjeg teško da bi se dosjetio. Majku mu, zaglavili smo.

Zaglavili smo sa hrpom nesposobnih političara koji nam rade o glavi. Nesposobni su kao što sam ja trenutno nesposoban da smislim dovoljno efektno poređenje za njihovu nesposobnost. Jebiga gospodo, ne mjeri se sposobnost predsjednika, premijera, ministra, poslanika i boga svega vidljivog i nevidljivog po tome koliko je podebljao svoj bankovni račun na kraju mandata već je li bar malo unaprijedio kvalitet života u svojoj Republici. Kako kaže jedan moj prijatelj “Da sam deset godina učio hodati po vodi, naučio bih do sada”. Našim odlikašima bi i sto godina bilo malo jer njima je ipak destrukcija primarni zanat. Prokleto su nesposobni! Dodik je nesposoban da uradi išta osim da srbuje u prazno, Radojičić je nesposoban da izađe iz Dodikove sjenke, Željka je nesposobna da se suoči sa modnom policijom, Bosić je nesposoban da sastavi smislenu prosto proširenu rečenicu, Ivanić je nesposoban da odoli kilogramu janjetinu u jedan poslije ponoći a Dronjak je nesposoban da se razvede od fakulteta. Otkud Dronjak uopšte u ovom tekstu? Niko ne zna.

I ko je kriv? Kako ko? Jasno je da se sjeme demokratije baš i nije primilo na našem brdovitom tlu pa i ne čudi što “vladare” posmatramo kao kakve nasljedne monarhe koje možemo samo da volimo ili ne volimo ali jebiga, ništa im ne možemo. Samo nek ima neki glavati gazda da galami nad glavom, da se nas puno ne pita i mirna Bosna, ovaj, Srpska. Kako kaže citat iz jednog sjajnog filma “Tako funkcionise ova država. Svi im žele jebati mater, ali niko prstom neće mrdnuti.”

Na kraju krajeva svaki narod ionako dobije baš onakvu vlast kakvu zaslužuje. Narod je i sam nesposoban. Nesposoban da odoli džabani ispod šatora, nesposoban da mu u sjećanju ostane išta dalje od zadnjeg obroka, nesposoban da se iole politički obrazuje, nesposoban da kazni političare za očajne rezultate svih ovih godina, nesposoban da zahtjeva ikakav politički program koji se ne sastoji od stihova Ćane Bodirože. Šta reći osim- Hvala što (ne) glasate.

Ispočetka

Posted on Updated on

Svaki početak je težak kaže okoštala frazetina koju neću propustiti da iskoristim i odmah vam dati do znanja da nemam srama i da ću letvicu postaviti alarmantno nisko. Počeci su teški, život je takav a bogami  i ja. Evo već punu deceniju flertujem uz povremene romantične susrete sa trocifrenim brojem kilograma. Težak je i junak mog prvog blogposta, pa će valjda i ove riječi imati određenu težinu. Dok još imam vašu koncentraciju i dok još i posljednji dokoni luđak koji je slučajno nabasao na ovaj zavučeni dio interneta nije odustao i shvatio da bi mudrije bilo da svoje vrijeme utroši na ispijanje sirćeta, lupanje eksera od čelo ili slušanje novog cd-a Dade Glišića. Zapravo, šalim se, niko nije toliko lud da radi ovo poslednje. Dobro, dobro, evo počinjem.

“Život nije ono što smo preživjeli, već ono čega se sjećamo”. Tako ni moj život nije počeo u trenutku kad sam se rodio već nešto kasnije- tamo oko petog rođendana. Prije toga se sjećam tek toliko da sam volio glumiti superheroja kojem su arhineprijatelji bili ćoškovi od vrata. Nešto što je ostavilo popriličan trag na fizionomiji moje glave, a i onome što se odvija unutar iste.

1998. je bila godina kada sam odlučio da je dosta zajebancije i da je krajnje vrijeme da počnem kapirati stvari koje se zbivaju oko mene. 1998.- godina svjetskog prvenstva u fudbalu. To će me obilježiti zauvijek. Kako je to divno dr Nele Karajlić napisao “…Od tog trenutka pa do danas odgledao sam više utakmica nego što stara Grčka ima bogova, a svaku pamtim kao da je jedina i svaku osjećam duboko svim svojim bićem. Drugim riječima, fudbal mi je jebo mater. Zbog njega sam brže ostario. Kad bih iz glave izbacio sva imena fudbalera, u njoj bi ostalo mjesta za dva fakulteta”. Ne žalim ni najmanje.

Stariji brat je imao Paninijev album sa sličicama a i ja sam postao zaluđenik za istim. Prostudirao sam taj album uzduž i poprijeko. Napamet sam naučio redoslijed svake od 32 učesnice Mundijala, na kojoj strani i na kojem mjestu je bila sličica kojeg igrača, kad je rođen i za koji klub je nastupao. Ipak, nisu mi svi bili isti. Za mene su se najvažniji nalazili već na prvoj stranici reprezentacija. U grupa A, u probranom društvu Norveške, Maroka i Škotske- veličanstveni Brazil.

Glavna uzdanica Karioka je bio ON. (Ovo je zvučalo kao Keri Bredšo dok piše o nekom od svojih jebača, praštajte) Bog fudbala, jedan jedini, najveći od svih- Ronaldo Luis Nazario de Lima. Oko svog imena bih se ponekad i zbunio, ali njegovo i Peleovo puno ime bih još i tada znao u bilo koje doba dana i noći. Petogodišnji ja je pronašao boga kojeg  se ni danas nije odrekao. Bog se ukazao sa krivim zubima, ćelavom glavom i, kasnije će se ispostaviti, pivskim stomakom. I da- bio je savršen. Takva brzina, tehnika, završnica, lakoća poigravanja sa četvoricom, petoricom, desetoricom čuvara. Ludilo potpuno. Nisam mogao da skrenem pogled sa televizora i prokleto sam mrzio svaki trenutak kada sam morao da trepnem. Ukazanje Gospe djeluje kao 543. epizoda Žikine šarenice u poređenju sa doživljajem kada prvi put gledaš Ronalda.

Ronaldo_running

Na igralištu bismo svi pokušavali da iskopiramo i najmanji dio njegove magije. Uzalud naravno. Ako nam je za utjehu, ni mnogi učesnici tog a i budućih prvenstava nisu bili ništa bliže tome. Za jednog dječaka Ronaldo je bio opsesija. Od jutra pa do mraka jedini je cilj bio postati što sličniji svom idolu. Barem fizički, ako ništa drugo. Posao mi je bio olakšan utoliko što sam od rođenja “blagosloven” zubima krivim kao toranj u Pizi. U frizerskom salonu ništa drugo osim “nule” nije dolazilo u obzir. Toj frizuri sam dugo ostao vjeran, tamo do pred sam kraj tinejdžerskog doba i kakve takve zrelosti kada sam shvatio da će biologija već uraditi svoje pa će itekako biti vremena za promovisanje ćelave glave i da možda ne bi bilo loše uzgojiti nekoliko dlaka koje ćemo specijalno za ovu priliku počastiti nazivom kosa.

Dres Brazilove devetke je bio “must have” za sezonu proljeće/ljeto/jesen/zima 1998/do kraja vremena. Smarao bih majku danima. Kad god bi me pitala šta želim da mi kupi odgovor je bio uvijek isti. Napokon je popustila. Mojoj sreći nije bilo kraja. U najsavršenijem komadu odjeće ikad se doručkovalo, ručalo, išlo u vrtić, na igralište, na spavanje, na svadbe i krštenja. I dan danas je počasni član mog ormara. Čeka nekog novog Ronalda u mojoj porodici.

roni dres

To prvenstvo u Francuskoj mnogima je ostavilo velike traume. Brojnima i danas svako malo pred očima sijevne onaj Mijatov penal i ruke se počnu tresti baš kao prečka u Tuluzu. To nije i moja trauma. Meni “naši” tada ništa nisu značili. Saudijska Arabija, Japan ili Jugoslavija. Sve mi je to bilo isto. Bitan je bio samo Brazil. Utakmice protiv Danske i Holandije su bile savršenstvo i već sam “nas” vidio na krovu svijeta. “Polako sinko” oglasi se tada kurva sudbina. “Ako misliš da u životu sve ide kao po loju, u većoj si zabludi od studenta koji vjeruje da ga čeka posao nakon diplomiranja”. Taman kad pomisliš da si na vrhu, ona te baci na dno, u društvo rudara i prosvjetnih radnika, kao u kultnom skeču Nadrealista.

Moja trauma je bilo finale protiv Francuske. Domaćini su razbili u param parčad moje miljenike. Zidanovoj glavi je Tafarelova mreža bila lakša meta i od Materacijevih prsa, a Peti je zadao završni udarac. Ronalda na utakmici nije bilo. Fizički da ali na svaki drugi način ne. Lice mu je izgledalo izbezumljeno kao da je upravo odgledao sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske.  Ta utakmica me je proganjala dugo. Kad god bi se prikazivala repriza, sjeo bih pred tv kao prvi put i sa podjednakom pažnjom i strašću gledao. Svaki put bih se nadao da će možda sada ishod nekako biti drugačiji. Nije bio. Zidan nije umjesto gola pogađao stative, Peti nije shvatio da je ipak pametnije da otvori kafić umjesto što trči za loptom, a Ronaldu je duša i dalje bila u lavoru Pariške hotelske sobe.

Ronaldo je odredio i klub za koji ću navijati- Inter naravno. Navukao me je na te crno-plave boje. Nije bilo nazad. I nakon njegovog odlaska ljubav prema klubu Masima Moratija nije prestala. Mada realno, jebo mi je majku svojim izborom. Inter, ima li luzerskijeg velikog kluba? Dobro, možda Liverpul. Puno živaca je otišlo u nepovrat, ali sve crno-plave rane zaliječio je dr Žoze Murinjo deceniju kasnije. Za Ronaldov boravak u Interu me vežu neka od najtužnijih sjećanja iz djetinjstva. Izdvojiću dva:

2000. godina- Kup utakmica na Olimpiku, Lacio-Inter. Taman se oporavio od teške povrede i sjećam se koliko sam bio uzbuđen jer se konačno vraća na teren. Lipi ga je ubacio u drugom poluvremenu. Na terenu je proveo samo nekoliko minuta. Krenuo je u prepoznatljiv dribling ali koljeno nije izdržalo, Pao je bez ikakvog kontakta. Pakao. Ronaldo je jecao u bolovima. Ni meni nije bilo ništa bolje. U nevjerici sam se molio da je sve samo ružan san. Ni ovaj put nije bio. Uslijedila je ponovo dugo pauza.

Druga situacija je uslijedila dvije godine kasnije. Opet Olimpiko. Opet Lacio. Poslednje kolo Serie A. Inter je bio vodeći na tabeli i bila mu je potrebna pobjeda da obezbjedi titulu i vrati dugo čekani Skudeto na Meacu. Ni Lacio nije imao ništa protiv poraza jer bi time onemogućio najvećeg rivala Romu da postane šampion. Sve je bilo spremno za slavlje. Zvuči kao završen posao? Jebiga. Inter ne bi bio Inter kad ne bi svoje navijače tjerao na samoubistvo. Vodili su 2:1 ali je na kraju Lacio dobio 4:2. Svi su bili u šoku. Ćolo Simeone je u nevjerici mahao glavom kada je zabio “svom” Interu. San je bio srušen. Ronaldo je na klupi neutješno lio suze dok su ga saigrači pokušavali utješiti. I ja sam tada isplakao nešto nalik majskim poplavama 2014. godine. Ispostaviće se da je to bila poslednja Ronaldova utakmica u Interovom dresu. Nije bilo suđeno.

ronaldotears-e1336201883233

Kasnije je sve došlo na svoje. Izdominirao je na prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji, sam odvukao Brazil na fudbalski Mont Everest. Četiri godine kasnije je postao najbolji strijelac u istoriji svjetskih prvenstava. Tresao je mreže kao od šale i zauvijek urezao svoje ime među besmrtnima. Mogao je trajati i duže ali hronične povrede i bolest zbog koje se više nije mogao dovesti u odgovarajuću fizičku spremu (a na koju se nikad nije žalio, već je gospodski sačekao kraj karijere da to saopšti javnosti, iako je trpio brojne uvrede na račun izgleda) su nažalost dobiti tu bitku.

Njegov odlazak fudbalska reprezentacija Brazila do danas nije uspjela da preboli. Najveća fudbalska nacija je doživjela debakle na prvenstvima u Južnoj Africi i u svome dvorištu. Selektori Dunga i Skolari su bili tvrdoglavi a Brazil bez prepoznatljivog šarma i dječje zaigranosti. U napadu su se smjenjivali razni Luis Fabijani, Žoovi, Fredovi i slični nedostojni žutog dresa, a pored kojih bi Ronaldo i danas, 10 godina i 30 kila prekasno, izgledao kao nezaustavljiva napadačka sila. Karioke su miljama daleko od stare slave a današnji Brazil u poređenju sa onim Ronaldovim djeluje baš kao banjalučki Oskar (popularnosti) naspram svog holivudskog imenjaka.

Bio je i ostao jedan od najobožavanijih sportista ikad. Uistinu je teško navesti još puno ljudi koji uživaju takvu nepodijeljenu ljubav i poštovanje. To mnogo govori. Imao je i on propusta i pogrešnih koraka u karijeri ali nikada ga ništa nije moglo učiniti manje vrijednim u mojim očima. Ni prelazak u mrski Milan. Pamtim milanski derbi po prvi put sa njim na suprotnoj strani. To je onaj meč kada Ibrahimović prije početka gleda Ronalda onako kako bi vjerovatno svaka žena željela da je posmatra njen voljeni.

Ronaldo je zabio gol, a Inter je na kraju ipak odnio tri boda. Jedan od otprilike pet dana u mom životu kada je sve ispalo baš onako kako sam želio. Njegovu veličinu nije umanjio ni skandal kada je u Brazilu uhvaćen u “provodu” sa dva tranvestita. Za mnoge bi to bio kraj. Ne i njega. Tolika je faca. Ni one reklame za poker sa antipatičnim Nadalom. Baš ništa. Ronaldo je nedodirljiv.

I zamolio bih vas da ga ne zovete Zuba, Debeljko, “Pravi” ili koji ste mu već nadimak udijelili. Nema potrebe za tim. On je kratko i jasno- Ronaldo. Svi ostali nek nađu sebi drugo ime, kada se kaže Ronaldo, zna se na koga se misli. I nemojmo ga porediti sa današnjim zvjezdama i zvjezdicama svjetskog fudbala. Ipak je riječ o igraču koji osim što je osvojio sve što se moglo osvojiti, pobjedio i veliki broj teških povreda koje bi mnogima istog časa okončale karijere te se nakon njih vraćao još bolji i jači, dok je najteža povreda s kojom su se susreli današnji osvajači zlatnih lopti ona kad im vjetar pokvari frizuricu.

Zajebite biblijske baljezgarije o bespotrebnosti imanja idola i slično. Ja sam se oduvijek ugledao na Ronalda i vidite šta sam postigao. Dobro, ne baš najbolji primjer. Uglavnom, znate na šta mislim. U osjetljivom dječijem i tinejdžerskom dobu lako se zaluta u mračne puteve, pa postojanje uzora ili idola koji će služiti bar kao svjetiljka koja nas može usmjeriti ka pravom putu, svakako ne može da škodi. Naročito ako je u pitanju kakav sportista ili umjetnik. Osim Dade Glišića. To nikome ne treba.

Dok ja privodim ovaj post kraju, Ronaldo se priprema za kambek. Rigorozna dijeta i spartanske pripreme su u toku. Ljubav prema fudbalu je ipak prevelika. Od maja će u Americi igrati za raju i zanemarivati taktiku, te ponovo uveseljavati ljude širom svijeta. Ja jedva čekam. A vi?